utorak, 2. veljače 2016.

U Hrvatskoj svako treće dijete nema niti jednu slikovnicu ili dječju knjigu!



Međunarodni dan darivanja knjiga,  14. veljače 2016.


Pokloni djetetu knjigu!

 



 
U Hrvatskoj svako treće dijete nema niti jednu slikovnicu ili dječju knjigu što prije svega znači poziv na akciju jer siromaštvo u ranoj dječjoj dobi često ostavlja trajne i neizbrisive posljedice na zdravlje, obrazovanje i sveukupan razvoj djeteta te koči ostvarivanje njegovog potencijala  



(UNICEF-ovo istraživanje provedeno 2012. godine; sudjelovao 1621 roditelj)

 Međunarodni dan darivanja knjiga obilježava se 14. veljače. To je projekt  kojim se želi probuditi ljubav prema čitanju i darivanju kod djece i potaknuti ih da više čitaju. Djeca daruju svoju knjigu ili slikovnicu drugom djetetu, uz objašnjenje zašto to rade i koliko će  drugom djetetu značiti taj poklon. Uči ih se koliko je lijepo i dobro pomagati.

 

Veću djecu upućujemo  na raskoš međunarodne
digitalne knjižnice





                                                         Odrasli mogu:

Darovati knjigu ili slikovnicu malenom prijatelju, susjedu  ili rođaku

ili
Ostaviti knjige ili slikovnice u nekom javnom prostoru u kojemu se okupljaju djeca (u čekaonici, na ulazu škole, na igralištu, u dječjoj bolnici, vrtiću, domovima za djecu, dobrotvornim organizacijama)

ili

Pokloniti knjige i slikovnice knjižnicama!


Knjižničari u Hrvatskoj po treći puta obilježavaju ovaj dan i  na dječjim odjelima prikupljaju slikovnica pod geslom







ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

Otišo Josip s uspinjače



Razgovarali smo s Josipom Bedranom dugogodišnjim i omiljenim djelatnikom zagrebačke uspinjače. U drugim prometalima smo odavno putnici s/bez karte. U uspinjači smo, zahvaljujući gospodinu Josipu, bili važni ljudi. Često su se u tih desetak minuta do iduće vožnje rasprele vesele i tužne priče. Znali smo da će nas ujutro promrzle i pospane pričekat one ključne dvije sekunde.

To mu je bio posljednji radni dan.  Ujutro nije prošao liječnički. Novi strogi zakoni EU zbog sigurnosti putnika u tim situacijama predviđaju trenutno umirovljenje. Neočekivano i nekoliko mjeseci prije nego je to sam planirao, dogodio se taj zadnji dan. Nakon 43 godine službe.
Najprije nije htio razgovarati. Uputio nas je na one gore koji više znaju. Lepši su, mlađi i feš dečki. Onda su uz kratka pitanja krenule riječi. 


Josipe kako je izgledao vaš prvi dan na uspinjači?
- Baš se  navršava 10 godina od kad sam počeo radit na  uspinjači. Prije sam radio  u Almeriji, na ranžirnom kolodvoru, u UNPROFOR-u.  Nije mi prvi dan na uspinjači baš bilo svjedno. Pitao sam se kog tu vraga radim  a na bivšem poslu sam imal svoju finu sobu na ravnom. Prvi dan mi se brdo činilo veće, pa još s 25 putnika u kabini.

Odgovornost je to. Poslje je sve išlo lako. 

To je posao  koji si samo možeš poželjeti. Posao snova! Vrijeme brzo prođe (vožnja je svakih 10 minuta)  al to nije prazno vrijeme, uvijek netko dođe, mora se nešto napravit, objasnit, ovo ono. Malo mi je u početku smetalo to sve na 10 minuta, gledao sam stalno kad će proći. Nikad proći. A opet. Još je tu i rad u smjeni. Tjedan za čas frcne.

Imate li omiljene putnike/putnice?
-Puno je zanimljivih ljudi iz Gornjeg grada  koji tu stanuju ili rade. S jednom crvenom sam se uvijek ispričal. Posebno mi je draga.
Voze se uspinjačom i poznati, posebno sabornici. Da vam pravo kažem mislim da ih pola ne treba, a druga polovica bi se mogla uhvatit dela. O ljudima iz DHMZ-a sve najbolje. Posebno o Ankici Stojanović koja mi je iz mladih dana ostala posebna i jedna. Znam ja dobro i Sijerkovića, Vučetiće, Dunju i druge.

Jesu li vas često pitali kako se dođe do Hidrometeorološkog?
A, da.  Ja im samo kažem kad stignu na vrh, odmah  lijevo i to je ta zgrada a dalje nek pitaju za kog već vraga trebaju.. Bio sam dva puta  u Zavodu i upoznao ljude. Svi su super! Jako dobri.


A turisti?
-Ponešto znam i jezike, iz UNPROFOR-a, tamo je  bila super plaća. Engleski, njemački, talijanski. Dobar sam si  s prevoditeljicom ........Znao sam ljudima objasnit i uputit ih na Kaptol i do Kamenitih vrata. Nekad sam uletil kad se turistički vodič zblenda.
Kad vam je najljepše radit?
-Najbolji su mi ljetni mjeseci. Sve je živo i puno turista. Najbolji su mi Japanci jer je kod njih sve programirano.

Što je bilo najgore?
-Kad bi neki fakin u noćnoj vožnji pritisnuo koćnicu u uspinjači. Onda bi morao izvest putnike na pol brda i ručno spustit kabinu. Nikad nisam zval policiju. Sve sam sam riješil. Ko će te zapisnike. Muka. Niti jedan fakin poslje to nije ponovio.
A izgubljene stvari?
A ljudi svašta gube u uspinjači. Desi se, pa kad je lijep dan, zaborave dječja kolica. Drugi dan dođu, pitaju, gdi su kolica? Ipak, u mojoj smjeni niko nije izgubil djete. Obično gube kišobrane, rukavice, šalove i novčanike. Sve bi im stavil tu na prozor i vratil. Dobro se sjećam, neki su roditelji izgubili torbu sa novcima za svadbu sina – 20 000 maraka.  Ja i kolega smo ju pronašli. Nije taj dan bilo baš prometa. Dobili smo za to nagradu od 100 kuna, pa smo se  fino pročastili. 
Što dalje?
Bit će mi malo onako jer sam se u mirovinu spremo tek u ožujku. Evo sve već završava. Al, imam plan - brajdicu, voćnjak i za sada jednu unučicu a mislim bit će ih još!
Dok smo razgovarali i drugi putnici su ćuli da Josip odlazi. Pala je ideja da se pokrene peticija za njegov ostanak. Malo je danas takvih. Ipak se radi o zdravlju, najviše gospodina Josipa, zaključila je jedna gospođa iz Gornjeg grada, inače im  ovo nebi prošlo tak.

Malo je ostalo ljudi Josipova kova.  Prava domaća atmosfera zagrepčancima u gradu fali. Zato se s tugom  opraštamo od Josipa Bedrana.


Razgovarala: Ivančica Mihovilić
Fotografije: Ivo Lukac