Razgovarali smo s Josipom Bedranom
dugogodišnjim i omiljenim djelatnikom zagrebačke uspinjače. U drugim
prometalima smo odavno putnici s/bez karte. U uspinjači smo, zahvaljujući
gospodinu Josipu, bili važni ljudi. Često su se u tih desetak minuta do iduće
vožnje rasprele vesele i tužne priče. Znali smo da će nas ujutro promrzle i
pospane pričekat one ključne dvije sekunde.
To mu je bio posljednji radni dan. Ujutro nije prošao liječnički. Novi strogi zakoni
EU zbog sigurnosti putnika u tim situacijama predviđaju trenutno umirovljenje. Neočekivano
i nekoliko mjeseci prije nego je to sam planirao, dogodio se taj zadnji dan. Nakon
43 godine službe.
Najprije nije htio razgovarati. Uputio
nas je na one gore koji više znaju. Lepši su, mlađi i feš dečki. Onda su uz
kratka pitanja krenule riječi.
Josipe
kako je izgledao vaš prvi dan na uspinjači?
- Baš se
navršava 10 godina od kad sam počeo radit na uspinjači. Prije sam radio u Almeriji, na ranžirnom kolodvoru, u
UNPROFOR-u. Nije mi prvi dan na
uspinjači baš bilo svjedno. Pitao sam se kog tu vraga radim a na bivšem poslu sam imal svoju finu sobu na
ravnom. Prvi dan mi se brdo činilo veće, pa još s 25 putnika u kabini.
Odgovornost
je to. Poslje je sve išlo lako.
To je posao koji si samo možeš poželjeti. Posao snova! Vrijeme brzo prođe (vožnja je svakih 10 minuta) al to nije prazno vrijeme, uvijek netko dođe,
mora se nešto napravit, objasnit, ovo ono. Malo mi je u početku smetalo to sve
na 10 minuta, gledao sam stalno kad će proći. Nikad proći. A opet. Još je tu i
rad u smjeni. Tjedan za čas frcne.
Imate
li omiljene putnike/putnice?
-Puno je zanimljivih ljudi iz Gornjeg
grada koji tu stanuju ili rade. S jednom
crvenom sam se uvijek ispričal. Posebno mi je draga.
Voze se uspinjačom i poznati, posebno
sabornici. Da vam pravo kažem mislim da ih pola ne treba, a druga polovica bi se
mogla uhvatit dela. O ljudima iz DHMZ-a sve najbolje. Posebno o Ankici Stojanović
koja mi je iz mladih dana ostala posebna i jedna. Znam ja dobro i Sijerkovića,
Vučetiće, Dunju i druge.
Jesu
li vas često pitali kako se dođe do Hidrometeorološkog?
A, da. Ja im samo kažem kad stignu na vrh, odmah lijevo i to je ta zgrada a dalje nek pitaju
za kog već vraga trebaju.. Bio sam dva puta
u Zavodu i upoznao ljude. Svi su super! Jako dobri.
A turisti?
-Ponešto znam i jezike, iz UNPROFOR-a,
tamo je bila super plaća. Engleski,
njemački, talijanski. Dobar sam si s
prevoditeljicom ........Znao sam ljudima objasnit i uputit ih na Kaptol i do
Kamenitih vrata. Nekad sam uletil kad se turistički vodič zblenda.
Kad
vam je najljepše radit?
-Najbolji su mi ljetni mjeseci. Sve je živo
i puno turista. Najbolji su mi Japanci jer je kod njih sve programirano.
Što
je bilo najgore?
-Kad bi neki fakin u noćnoj vožnji
pritisnuo koćnicu u uspinjači. Onda bi morao izvest putnike na pol brda i ručno
spustit kabinu. Nikad nisam zval policiju. Sve sam sam riješil. Ko će te
zapisnike. Muka. Niti jedan fakin poslje to nije ponovio.
A ljudi svašta gube u uspinjači. Desi se,
pa kad je lijep dan, zaborave dječja kolica. Drugi dan dođu, pitaju, gdi su
kolica? Ipak, u mojoj smjeni niko nije izgubil djete. Obično gube kišobrane,
rukavice, šalove i novčanike. Sve bi im stavil tu na prozor i vratil. Dobro se sjećam, neki su roditelji
izgubili torbu sa novcima za svadbu sina – 20 000 maraka. Ja i kolega smo ju
pronašli. Nije taj dan bilo baš prometa. Dobili smo za to nagradu od 100 kuna, pa
smo se fino pročastili.
Što
dalje?
Bit će mi malo onako jer sam se u
mirovinu spremo tek u ožujku. Evo sve već završava. Al, imam plan - brajdicu,
voćnjak i za sada jednu unučicu a mislim bit će ih još!
Dok smo razgovarali i drugi putnici su ćuli
da Josip odlazi. Pala je ideja da se pokrene peticija za njegov ostanak. Malo
je danas takvih. Ipak se radi o zdravlju, najviše gospodina Josipa, zaključila
je jedna gospođa iz Gornjeg grada, inače im ovo nebi prošlo tak.
Malo je ostalo ljudi Josipova kova. Prava domaća atmosfera zagrepčancima u gradu
fali. Zato se s tugom opraštamo od
Josipa Bedrana.
Razgovarala:
Ivančica Mihovilić
Fotografije: Ivo Lukac
