Tweeter, klimatske promjene, proljetnice, Umberto Eco

Proljetna promišljanja

 

Čitamo da su društvene mreže  promijenile i osnažile internet kao medij, ali i našu ulogu i utjecaj na svijet. Osjećamo  ponos i zadovoljstvo dok  zamišljamo  da je stvarnost ono što mi jedni drugima govorimo da jest.

Prodavači usluga nam povlađuju. Kreiraju strategije. Ciljna smo skupina.

Kažu nam da će revolucije u budućnosti  biti tweetane  i retweetane. U  feedu. U listama. Hashtagane. 



Brzo, kratko i jasno. Razmišljenje -  suvišno.

Brojke zadivljuju.  Objavljeno je već 300 miliijardi tweetova s idealnim duljinama od 70 do 100 znakova.  35,5 milijuna twiteraša, samo u Kini. Komunikacijski  boljitak raspamećuje!

Ipak,  stižu upozorenja iz humanističkih znanosti. Nije bezazleno. Ovaj nas je „boljitak“ promijenio  kao pojedince. Ubrzao. Iskorijenio.  Ostavio nas je svugdje i nigdje. Utječe na našu svijest i koncentraciju.

Zamaglio nam je stvarni   svijet. Kako ćemo se boriti s  izazovima u njemu?

U svojoj knjizi  Ovo mijenja sve  Naomi  Klein nas na to upozorava u kontekstu prevažnog pitanja o klimatskim promjenana.O tomu naklapamo jutrom u javnim prometalima, a ne znamo. Autorica upozorava da se radi o krizi koja je po prirodi stvari spora u kretanju i u velikoj mjeri vezana za mjesto zbivanja.

Doista, u raznim fazama i između strašnih katastrofa, klimatske promjene  se svode  na rano pupanje nekog cvijeta na livadi kraj koje svakodnevno prolazimo ili na neobično tanku ledenu koru na svima nam znanom Maksimirskom jezeru. 

Maksimirsko  jezero zimi

Roditelji koji vikendom onuda šetaju o tomu ne mogu ispričati svojoj djeci.  To znanje zahtijevalo bi zajedništvo o kojem grupe na tweeteru i drugim društvenim mrežama ne promišljaju. Morali bi ova mjesta stvarno poznavati, ne samo kao krajobraze, nego kao prostor na kojem su svoji na svom. Nedostaje osjećaj dubokog razumijevanja, odgovornosti i pripadanja. 

Na žalost, dobri smo samo u svladavanju prostora. Temporalna dimenzija nam je danas izmaknuta. Odvojili smo se od vremenskog okvira u kojem smo osjećali obavezu prema prošlosti i budućnosti kako bi pratili djela i postupke u sadašnjosti.

Ipak, opet  dolazi proljeće. Počinjemo primjećivati prve proljetne cvjetiće. Tek  rijetki se zapitaju nije li im trenutak cvatnje pogrešan?

Možda bi trebali usporiti. Primijetiti sitne promjene oko nas  koje nam govore da je nešto krenulo po zlu. Ali, nedostaje osobnih uvida. U petlji beskonačne sadašnjosti dok nam tehnologije drobe i sjeckaju koncentraciju obraćam se stručnjacima.

Raspitujem se u Botaničkom vrtu o našim proljetnicama. Stručnjaci tamo pretražuju google. Rezimiraju.  Nije se baš tim neko posebno kod nas bavio. Ima nešto radova za Sjevernu  Ameriku i Kinu. Zaključuju.  Mi iz Vrta rado pomažemo ako znamo i ako nas neki drugi poslovi ne pritisnu.

Vide da su se stvari s proljetnicama  promijenile. Kao prvo, kažu, obični jaglac cvate cijele godine. Zatim cvate obični šafran, pa proljetni drijemovac,  jetrenke, pasji zub, šumarice i ostale proljetnice a među posljednjima i močvarna kockavica.

 
U Vrtu su zadnjih godina primijetili da prvo cvatu šafrani (jasno i jaglaci), a zatim za njima gotovo u isto vrijeme i sve ostale proljetnice. Tako da će se  često naći na istoj parceli da u isto vrijeme cvatu npr. obična šumarica, tzv. šupaljka i kockavica.

Nekada je taj razmak bio od tjedan do dva,  a sada većina proljetnica (šumarice do kockavica) cvatu u isto vrijeme. Još dodaju  da cvatnja ovisi i o nadmorskoj visini i ekspoziciji, na južnom položaju će cvatnja biti prije.

Prošle godine, dok smo mi u Vrtu kažu (i na Medvednici na najvišim položajima) već zaboravili na cvatnju šafrana, na srednjem Velebitu su cvali krajem ožujka i početkom travnja.

Drijemavica

Roditelji koji šetaju našim parkovima, bake i djedovi nestručnjaci o svemu tomu ne tweetaju. Virtualni prostori uglavnom relaksiraju. Zato nam se čini da se promjene  ne događaju.

Jetrenke

Onda, 19. veljače,  udarna vijest je  da je umro posljednji od velikih univerzalnih mislilaca i autora Umberto Eco. U  jednom od svojih zadnjih eseja pisao je  o webolikom labirintu koji otkriva naše najveće strahove, naše unutarnje kontradikcije i naš beskonačni kapacitet za pogreške. Prema njemu svi smo mi na kraju svoji vlastiti Minotauri.

Eco je ipak vidio izlaz.

Marce Gabriola. Labirint

Možda bi nam dao savjet  da počnemo primjećivati proljetnice kraj kojih prolazimo i da sve o njima  zapamtimo za iduću godinu,  i opet,  opet, i opet, sve dok stvarno ne zamijetimo, razumijemo, osjetimo se odgovornima i nešto poduzmemo...

Cjeloviti tekst jednog od posljednjih Ecovih eseja pod nazivom Labirint uma pročitajte u engleskom izvorniku.

Zapažanje o našim proljetnicama dugujemo gsn Darku Mihelju, dipl.ing. zaposlenom u Botaničkom vrtu PMF-a  u Zagrebu