Danas već govorimo o komunikaciji,
informaciji i društvu kao našem najvjerodostojnijem kanalu koji se u toj
komunikaciji i mreži odnosa ozbiljuje.
Svaka zajednica neminovno treba stabilnost
i promjenu, red i slobodu, tradiciju i inovaciju. Raznolikost zajednice također
predstavlja prednost, no jedino ako je zajednica istinski vibrirajuća,
održavana mrežom odnosa, komunikacije.
Ako je zajednica podijeljena na izolirane
skupine i pojedince, raznolikost može veoma polako postati izvor predrasuda i
podijela. Obzirom na svu složenost ovih odnosa nemoguće je komunikacijski
proces ne shvatiti kao kaotičan (ali u terminima determinističkog kaosa). Jer,
i on je iznimno osjetljiv na početne uvijete. Uistinu, vrlo male promjene u
početnim uvjetima komunikacije dovode ponekad i s vremenom do neočekivnaih
posljedica. Iz gotovo iste početne točke
dva komunikacijska procesa će se
razvit potpuno drugačije, što znači da je bilo kakvo točno, linearno dugoročno
predviđanje nemoguće. Moguće je pratiti samo
glavni trend.
Svijet je u komunikacijskom smislu shvaćen
kao more signala (knjiga, govor) u kojem plivamo u potrazi za nas korsnim
informacijama.Pojam informacije već je u svojoj definiciji odmaknut i ne tako
“objektivan”. Zapravo, dijeli se na
podatak i interpretaciju (mjere su bit, mobit, hubit).
Kroz društvene kanale stiže i ono što ne
želimo ili stiže u pogrešno vrijeme kad to ne možemo iskoristiti. Dolazimo do
pojma buke u modernom društvu koja se ovdje shvaća ne samo u akustičnom već u
društvenom značenju. Buka se tako uvijek definira obzirom na potrebe primaoca,
a ne namjere pošiljaoca.
Buka je također sve što ometa signal koji
primamo ili šaljemo. Postoje četiri važna izvora buke; vizualno zagađenje,
semantičko, stilističko (inkompatibilne vrijednosti lyfe — stile), socijalno
(informacijsko preobilje u kojem čak informacija može biti dobra, ali nam je
irelevantna ili možda redundantna na loš način, jer nešto ne
želimo čuti još jednom).
Buka je uvijek shvaćena ne prema
vrijednosti same informacije već u odnosu na naše potrebe. Dakle, osjećamo li
da u okolini ima previše tog neprobavljivog, okolina se doživljava
neprijateljskom. To onda uzrokuje negativne
osjećaje - histeriju, sumnju i nezadovoljstvo. Problem buke pripada svima, a za
društvo je kritična kad velik broj ljudi
osjeti stres i iritaciju, strah od neprijatelja ili ugroženost vlastitog
identiteta ili stila života od “tuđinaca”.
Dešava se to kad ljudi osjećaju
alijenaciju od vlastitog svijeta te
sveukupni nedostatak smisla i konfuziju.
Time se generira entropijska komunikacija koja se veže uz trenutak kad
protok poruka počinje imati teže posljedice od šutnje.
Također buka u društvu se povećava:
— kad se povećava komunikacija u omjeru i
raznolikosti
— sistemi s redundantnijim komunikacijskim
kanalima su otporniji na buku
— u kanalu uvijek postoji progresivna
degradacija informacija
— što je veća raznolikost signala, osoba i
poruka veća je i buka
— što je veća manipulacija informacija
(manipulacija pretvara informaciju u buku — jer ne služi tebi već skrivenim
namjerama pošiljaoca )
— ona je veća ako imamo razvijeno tržište,
ubrzane tehnološke inovacije
— manja je ako je sistem širi i kompleksniji
— razvijeniji mediji indikator su veće buke
— ako ima više oralne komunikacije, buka je
manja
— ukoliko je kodiranje i dekodiranje poruke
teško, buka je veća
— ukoliko tehnologija omogućuje lakše
procesiranje informacija, buka je manja.
Pri tomu važna je individualna otpornost
pojedinca na buku. Ona s godinama opada (također opada u slučaju tenzije,
umora, stresa (stanovništvo je sve starije!). Ovisi i o crtama ličnosti,
introvertniji su joj skloniji, isto tako i oni skloni podržavanju autoriteta,
rigidnosti). Izloženije su joj osobe s
krizom identiteta (oni na burzi, beskućnici). Ukratko, identitet = dobra redundancija. U ovisnosti je
od statusne uloge (izbjeglice, kampovi, logori). Također ovisi o zdravstvenom
stanju (mentalne bolesti, neuroza, psihoza, veća je unutarnja buka na koju se
nadodaje ona iz vana).
Ovisi i o položaju pojdinca u sistemu
(veliki gradovi, stanovanje bliže centru širenje informacija nefiltriranih mrežom osobnih
odnosa, mediji). Povećava ju intruzija stranaca (izbjeglice).
Veća je
ukoliko se radi o voditeljima javnog mijenja (opinin lider) ili gate
keeper- ima. Buka se također inducira u slučajevima prevlasti egzogenih signala
(koji dolaze izvana, strani su po porijeklu, univerzalni, odnose se na ono o
čemu pojedinac nema ličnog iskustva,
tehnički su i objektivni te se čine irelevantni i dosadni, komuniciraju se
impersonalno, zahtijevaju analizu i kalkulacije, formalnu definiciju, a intencije
pošiljaoca nisu poznate) nad endogenim signalima (visoka redundancija, bliski
lokalni izvor, o tomu primalac ima osobno iskustvo, komunicira na ličnom
kontaktu, poruka je odmah shvatljiva, poznati su pošiljalac kao i njegovi
motivi, lokalni događaji, tradicija, poruka je
bogata značenjima podržava status, kolektivni identitet).
Tu se ponovo aktualizira predrasuda kako je
informacijsko i komunikacijsko otvaranje uvijek dobro i da granice uvijek treba
preći, da je svaki bit informacije dobro došao, da je promjene bolje prihvatiti
(filozofija eksponencijalnog rasta, nasuprot
granicama stabilnog rasta).
A ipak, čovijek je ograničen kanal
(kapacitet kanala grupe niži je nego kod
pojedinca). Najslabija je karika ljudski mozak. Premda ima velike mogućnosti
apstrakcije, vrlo je limitiran kanal.
Beskonačno sastavljanje puzzl-a,
indiskriminirajuće nerazlikovno prihvaćanje informacija i s tim u vezi
nemogućnost donošenja odluke i stava, predstavlja prijetnju autonomiji,
ljudskom duhu i dostojanstvu.
Načini na koji
čovjek izlazi na kraj s informacijskim preopterećenjem su selektivno
percepiranje, specijalizacija posla, generalisti, estetičko ili moralno
mišljenje (pozitivno mišljenje), predrasude, selektivno izlaganje.
Na taj način
čovijek nastoji spriječiti mogućnost da
na nove senzacije ne bude u stanju reagirati na odgovarajući način i odgovarajućom
energijom. Jer, to izaziva apatiju u publici (sindrom eto vuka!).
Trebalo bi paziti koliko se jak poticaj daje. Ne smije se
davati često a prazno. Posljedica informacijskog preopterećenja su zaostajanje
u donošenju odluke i postizanju konsenzusa. Dolazi do provalija u značenju i smislu (pokazuje se sva apsurdnost
eksponencijalnog rasta). Ideja progresa prelazi u krizu.
Pri tomu treba
imati na umu i nemogućnost informacija samih da riješe probleme u društvu.
Čovjek i grupa se također gotovo uvijek žele zaštititi od promjena. Češće se
javlja suprotstavljanje, nego pokušaj da se razumije.
Posljedica je
nemogućnost ljudi istog društva da se dogovore o namjerama i vrijednostima,
iako navodno dijele isti informcijski faktualitet. (Političari uvjeravaju da se
radi nešto korisno, dok svatko može vidjeti da su stvari sve gore).
U slučaju
entropijske komunikacije počinje se u komunikacijskom kanalu događati čitav niz
stvari. Širi se fanatizam, osjećaj ugroženosti nezdravom hranom (ljudi se
okreću zdravoj prehrani), postavlja se problem onečišćenja okoliša,
konspiracija,
samoubistva (moralna i psihološka propast), ubistva, teror. Šire se tračevi, glasine. Dešava se "očaravanje"
(gubitak samo kontrole, ličnog integriteta, nekritična poslušnost, /poslušnost
iz ljubavi = rob ljubavi/.
Pozitivna strana
ovoga je lojalnost, moral, učešće. Pojavljuju se hulje (reprezentiraju entropiju, ali nisu
posve beskorisni). Oni služe i jačanju morala, osjećju da se stvari ipak vraćaju u poredak.
Oni uistinu opasni
vode u rat (uvijek je opasno neprepoznavanje, ne suprotstavljanje zlu).
Pozitivna je slika heroja, no, ukoliko su oni prikazani ambivalentno, mogu još
povećati buku (događa se da nema odgovornih, krivih, moralna pitanja se ne
postavljaju!).
Ukratko, želi li
neka zemlja zadržati slobodu izražavanja prije illi kasnije će se morati
dobrovoljno adaptirati te nastojati voditi konstruktivnu komunikacijsku
politiku, da bi prevladali entropijske trendove koji mogu dovesti do reakcije,
komunikacijskog zatvaranja i uništiti slobodu.
No, opet valja
naglasiti da komunikacijsko zatvaranje ne služi samo izbjegavanju entropijske
komunikacije nego i osnaživanju dobre redundancije, unutar društvenih granica u
cilju integracije.
Dobra redundancija
učvršćuje identitet društva i pojedinca. Predstavlja predvidljivost i
zakonitost u univerzumu. Govori da stvari ipak imaju smisla. Najbolji dio
redundancije je mudrost. U tom slučaju nove informacije pomažu rastu.
S druge strane tu
ulazi i kritika nediskriminantnog otvaranja, ne razlikovanja između dobre i
loše redundancije te otvaranje banalnom i irelevantnom.
Da bi se održao
pravi balans potrebno je komunikacijsko otvaranje i komunikacijsko zatvaranje.
Kroz ova komunikacijska otvaranja i zatvaranja društvo može doći na viši nivo
sinergizma.
No, društvo često
remeti prirodni ritam otvaranja i zatvaranja jer krši pravila dobre
komunikacije i suviše često se zaglavljuje u lošim sektorima otvaranja (buka)
ili zatvaranja (banalnost, irelevantnost). Ono može ponekad potaknuti i kolektivnu vitalnost. Omogućiti grupi da
kreira i razvija se. Ipak, to je češće
kod malih grupa. Ukoliko se društvo ili veće grupe previše zatvore dolazi do separatizma, defanzivnosti,
zatvaranja protiv, odbijanja, razlike u viđenju stvari.
Pozitvna priča o
zatvaranju vidljiva je na primjeru umjetnika, pisaca i znanstvenika. npr.
(Geštalt psiholozi kreativnost definiraju kao zatvaranje prema dobroj predodži),
između mnogih mogućnosti uvijek jedan način viđenja činjenica, nužno isključuje
druge, barem trenutno.
Loše zatvaranje se događa ukoliko je netko
toliko privržen jednoj metodi da ju pokušava primijeniti na svaki problem, pa metodom
izabire i problem.
U društvenim
znanostima neki tvrde da svi podaci moraju biti kvantificirani,
operacionalizirani. Ne možeš li se nešto staviti u tabelu, to je
onda literatura??
Ustvari, svi do
izvjesne granice imaju pravo (romantična otvaranja obilježava mješanje načina s
ciljem, opet, oni koji se zatvaraju
traže zlatne godine, red, moralnost, veću kontrolu, planiranje zakona,
logiku, disciplinu, konzistentnost. Modernisti prihvaćaju sve novitete bez
redundancije i ignoriraju razliku između dobre i loše redundancije.
Igra života bi se prema tome sastojala u
naporu svih da dobiju ili stvore informaciju iz okoline i izgrade vlastiti red,
dok su adaptivne strategije kojim se to postiže raznolike i brojne.
Pri tomu, od najveće je važnosti postaviti dijagnozu i pozitvnu prognozu.
Nema jedinstveno dobre strategije za sve
situacije. Postoji vrijeme kad treba biti otvoren za kritiku, ali zatvoren za
obeshrabrenje, otvoren sugestiji, ali zatvoren lošim savjetima, otvoren
uvjeravanju, ali zatvoren zavođenju,
kritičan ali ne netolerantan, iskren ali ne bezosjećajan.
Ukratko, otvorena uma, ali selektivan.
Čovjek u društvu mora stalno izabirati
ovisno od vanjskog feed backa, njegovog ličnog stanja (napor, godine,
zasićenost) kao i o njegovoj poziciji u informacijskom kanalu. Ukoliko je
preplavljen bukom, lošim vibracijama, valjalo bi mu okrenut se dobrom
zatvaranju. Ali, ako je preplavljen banalnošću plastičnog svijeta trebao bi
krenut prema dobrom otvaranju.
Postoje dvije pobjedničke strategije:
1) od lošeg otvaranja prema dobrom
zatvaranju
2) od lošeg zatvaranja prema dobrom
otvaranju;
kao i dvije gubitničke prema lošem
otvaranju i lošem zatvaranja.
Zamke
sistema koji su postali isuviše zatvoreni su:
— gubitak utjecaja i moći nad okolinom
— gubitak efektivnosti informacijskih
kanala iz vanjskog svijeta
— gubitak kontrole nad vlastitim ponašanjem
— gubitak dubine sjećanja (pretraživanje,
rekombinacija, prosudba podataka),
— rigidnost u učenju i ponovnom formiranju
slike svijeta
— gubitak sposobnosti za duboke promjene i
reforme.
Cenzura lišava mnoge ljude znanja da bi se zaštitila
nekolicina ili njihove vlastite slabe prosudbe.
Borba za nezavisnost nosi rizik getoizacije.
Alienirani
ljudi snažno se okreću protiv onog što ne vole, ali slabo potpomažu
konstruktivne mjere koje bi im mogle pomoći. Loše zatvaranje (cenzura,
getoizacija, negativizam). Progone se Himere, pravi problemi se ne rješavaju!
Loše zatvaranje do dobrog otvaranja (ako se
ne zadovoljstvo mentalnom restrikcijom produži, ljudi traže nove stvari
(kreativnost - muzika, umjetnost, literatura), misticizam, romantizam (prirodno
življenje).
Nažalost, nema potvrde da otvaranje uvijek
liječi loše zatvaranje. Nema niti prave doze otvaranja i zatvaranja za sve.
Razlika između zatvorenosti i otvorenosti pluralističkih sistema je u lokaciji
točke i omjeru varijacije između različitosti i redundancije.
Ukratko,
posljedice filozofije bezgraničnog rasta su osjećaj krize i stalno osciliranje dobrog otvaranja u potrazi za nužnim
informacijama ili dobrim zatvaranjem da bi se dobilo više redundancije.
Stalno je nastojanje da se buka pretvori u
informaciju, informacija u odluku, činjenica u značenje. Na cijeni su ipak
vrijednosti i smisao. Objektivnost činjenica i tako shvaćena informacija sve je
manje važna. Naglasak je ponovo na umjetnosti i humanosti. Svi postaju tragači
za ljudskom mjerom (sigurni prostori, lokalne novine, okretanje primarnim
vezama), a sve u službi suzbijanja buke egzogenih signala.
Ono što zovemo slobodom pluralističkog
društva često je konflikt, buka stilova gdje svatko ugrožava svakoga.
Tako smo se vratili na početak priče. Mnogi
se pokušavaju podesiti na nove razine, izgleda da se dobivaju novi jasni
signali te da će se znanosti morati otvoriti i podesiti na osluškivanje
najstarijih novih signala ucjelinjenja.
Povratak ili ostanak na sredini puta ne
zadovoljava. Svakim danom znači sve manje. Pomisao o putu kroz sebe prema svemu
drugom i razumijevanju svijesti, odnosa i komunikacije kao osnovnih aspekata
univerzuma, poziva sve znanosti, nudi mogućnosti i velikodušan izlaz kojem se
mi, okorjeli sredoputnici, gotovo nemamo pravo nadati.
