Informacije plešu svoj ples!

Danas već govorimo o komunikaciji, informaciji i društvu kao našem najvjerodostojnijem kanalu koji se u toj komunikaciji i mreži odnosa ozbiljuje.

Svaka zajednica neminovno treba stabilnost i promjenu, red i slobodu, tradiciju i inovaciju. Raznolikost zajednice također predstavlja prednost, no jedino ako je zajednica istinski vibrirajuća, održavana mrežom odnosa, komunikacije.

Ako je zajednica podijeljena na izolirane skupine i pojedince, raznolikost može veoma polako postati izvor predrasuda i podijela. Obzirom na svu složenost ovih odnosa nemoguće je komunikacijski proces ne shvatiti kao kaotičan (ali u terminima determinističkog kaosa). Jer, i on je iznimno osjetljiv na početne uvijete. Uistinu, vrlo male promjene u početnim uvjetima komunikacije dovode ponekad i s vremenom do neočekivnaih posljedica. Iz gotovo iste početne točke  dva komunikacijska procesa  će se razvit potpuno drugačije, što znači da je bilo kakvo točno, linearno dugoročno predviđanje  nemoguće. Moguće je pratiti samo glavni trend.

Svijet je u komunikacijskom smislu shvaćen kao more signala (knjiga, govor) u kojem plivamo u potrazi za nas korsnim informacijama.Pojam informacije već je u svojoj definiciji odmaknut i ne tako “objektivan”. Zapravo,  dijeli se na podatak i interpretaciju (mjere su bit, mobit, hubit).

Kroz društvene kanale stiže i ono što ne želimo ili stiže u pogrešno vrijeme kad to ne možemo iskoristiti. Dolazimo do pojma buke u modernom društvu koja se ovdje shvaća ne samo u akustičnom već u društvenom značenju. Buka se tako uvijek definira obzirom na potrebe primaoca, a ne namjere pošiljaoca.

Buka je također sve što ometa signal koji primamo ili šaljemo. Postoje četiri važna izvora buke; vizualno zagađenje, semantičko, stilističko (inkompatibilne vrijednosti lyfe — stile), socijalno (informacijsko preobilje u kojem čak informacija može biti dobra, ali nam je irelevantna ili možda redundantna na loš način, jer nešto ne želimo čuti još jednom).

Buka je uvijek shvaćena ne prema vrijednosti same informacije već u odnosu na naše potrebe. Dakle, osjećamo li da u okolini ima previše tog neprobavljivog, okolina se doživljava neprijateljskom. To  onda uzrokuje negativne osjećaje - histeriju, sumnju i nezadovoljstvo. Problem buke pripada svima, a za društvo je kritična  kad velik broj ljudi osjeti stres i iritaciju, strah od neprijatelja ili ugroženost vlastitog identiteta ili stila života od “tuđinaca”.  Dešava se to  kad ljudi osjećaju alijenaciju  od vlastitog svijeta te sveukupni nedostatak smisla i konfuziju.  Time se generira entropijska komunikacija koja se veže uz trenutak kad protok poruka počinje imati teže posljedice od šutnje.

Također buka u društvu se povećava:

— kad se povećava komunikacija u omjeru i raznolikosti

— sistemi s redundantnijim komunikacijskim kanalima su otporniji na buku

— u kanalu uvijek postoji progresivna degradacija informacija

— što je veća raznolikost signala, osoba i poruka veća je i buka

— što je veća manipulacija informacija (manipulacija pretvara informaciju u buku — jer ne služi tebi već skrivenim namjerama pošiljaoca )

— ona je veća ako imamo razvijeno tržište, ubrzane tehnološke inovacije

— manja je ako je sistem širi i kompleksniji

— razvijeniji mediji  indikator su veće buke

— ako ima više oralne komunikacije, buka je manja

— ukoliko je kodiranje i dekodiranje poruke teško, buka je veća

— ukoliko tehnologija omogućuje lakše procesiranje informacija, buka je manja.

Pri tomu važna je individualna otpornost pojedinca na buku. Ona s godinama opada (također opada u slučaju tenzije, umora, stresa (stanovništvo je sve starije!). Ovisi i o crtama ličnosti, introvertniji su joj skloniji, isto tako i oni skloni podržavanju autoriteta, rigidnosti).  Izloženije su joj osobe s krizom identiteta (oni na burzi, beskućnici). Ukratko,  identitet = dobra redundancija. U ovisnosti je od statusne uloge (izbjeglice, kampovi, logori). Također ovisi o zdravstvenom stanju (mentalne bolesti, neuroza, psihoza, veća je unutarnja buka na koju se nadodaje ona iz vana).

Ovisi i o položaju pojdinca u sistemu (veliki gradovi, stanovanje bliže centru širenje  informacija nefiltriranih mrežom osobnih odnosa, mediji). Povećava ju intruzija stranaca (izbjeglice).

Veća je  ukoliko se radi o voditeljima javnog mijenja (opinin lider) ili gate keeper- ima. Buka se također inducira u slučajevima prevlasti egzogenih signala (koji dolaze izvana, strani su po porijeklu, univerzalni, odnose se na ono o čemu pojedinac nema ličnog  iskustva, tehnički su i objektivni te se čine irelevantni i dosadni, komuniciraju se impersonalno, zahtijevaju analizu i kalkulacije, formalnu definiciju, a intencije pošiljaoca nisu poznate) nad endogenim signalima (visoka redundancija, bliski lokalni izvor, o tomu primalac ima osobno iskustvo, komunicira na ličnom kontaktu, poruka je odmah shvatljiva, poznati su pošiljalac kao i njegovi motivi, lokalni događaji, tradicija, poruka je  bogata značenjima podržava status, kolektivni identitet).

Tu se ponovo aktualizira predrasuda kako je informacijsko i komunikacijsko otvaranje uvijek dobro i da granice uvijek treba preći, da je svaki bit informacije dobro došao, da je promjene bolje prihvatiti (filozofija eksponencijalnog rasta, nasuprot  granicama stabilnog rasta).

A ipak, čovijek je ograničen kanal (kapacitet kanala grupe niži je  nego kod pojedinca). Najslabija je karika ljudski mozak. Premda ima velike mogućnosti apstrakcije, vrlo je limitiran kanal.

Beskonačno sastavljanje puzzl-a, indiskriminirajuće nerazlikovno prihvaćanje informacija i s tim u vezi nemogućnost donošenja odluke i stava, predstavlja prijetnju autonomiji, ljudskom duhu i dostojanstvu.

Načini na koji čovjek izlazi na kraj s informacijskim preopterećenjem su selektivno percepiranje, specijalizacija posla, generalisti, estetičko ili moralno mišljenje (pozitivno mišljenje), predrasude, selektivno izlaganje.

Na taj način čovijek nastoji spriječiti mogućnost  da na nove senzacije ne bude u stanju reagirati na odgovarajući način i odgovarajućom energijom. Jer, to izaziva apatiju u publici (sindrom eto vuka!).

Trebalo bi  paziti koliko se jak poticaj daje. Ne smije se davati često a prazno. Posljedica informacijskog preopterećenja su zaostajanje u donošenju odluke i postizanju konsenzusa. Dolazi do  provalija u značenju  i smislu (pokazuje se sva apsurdnost eksponencijalnog rasta). Ideja progresa prelazi u krizu.

Pri tomu treba imati na umu i nemogućnost informacija samih da riješe probleme u društvu. Čovjek i grupa se također gotovo uvijek žele zaštititi od promjena. Češće se javlja suprotstavljanje, nego pokušaj da se razumije.

Posljedica je nemogućnost ljudi istog društva da se dogovore o namjerama i vrijednostima, iako navodno dijele isti informcijski faktualitet. (Političari uvjeravaju da se radi nešto korisno, dok svatko može vidjeti da su stvari sve gore).

U slučaju entropijske komunikacije počinje se u komunikacijskom kanalu događati čitav niz stvari. Širi se fanatizam, osjećaj ugroženosti nezdravom hranom (ljudi se okreću zdravoj prehrani), postavlja se problem onečišćenja okoliša, konspiracija,

 samoubistva (moralna i  psihološka propast), ubistva, teror.  Šire se tračevi, glasine. Dešava se "očaravanje" (gubitak samo kontrole, ličnog integriteta, nekritična poslušnost, /poslušnost iz ljubavi = rob ljubavi/.

Pozitivna strana ovoga je lojalnost, moral, učešće. Pojavljuju se  hulje (reprezentiraju entropiju, ali nisu posve beskorisni). Oni služe i jačanju morala, osjećju da se stvari ipak  vraćaju u poredak.

Oni uistinu opasni vode u rat (uvijek je opasno neprepoznavanje, ne suprotstavljanje zlu). Pozitivna je slika heroja, no, ukoliko su oni prikazani ambivalentno, mogu još povećati buku (događa se da nema odgovornih, krivih, moralna pitanja se ne postavljaju!).

Ukratko, želi li neka zemlja zadržati slobodu izražavanja prije illi kasnije će se morati dobrovoljno adaptirati te nastojati voditi konstruktivnu komunikacijsku politiku, da bi prevladali entropijske trendove koji mogu dovesti do reakcije, komunikacijskog zatvaranja i uništiti slobodu.

No, opet valja naglasiti da komunikacijsko zatvaranje ne služi samo izbjegavanju entropijske komunikacije nego i osnaživanju dobre redundancije, unutar društvenih granica u cilju integracije.

Dobra redundancija učvršćuje identitet društva i pojedinca. Predstavlja predvidljivost i zakonitost u univerzumu. Govori da stvari ipak imaju smisla. Najbolji dio redundancije je mudrost. U tom slučaju nove informacije pomažu rastu.

S druge strane tu ulazi i kritika nediskriminantnog otvaranja, ne razlikovanja između dobre i loše redundancije te otvaranje banalnom i  irelevantnom.

Da bi se održao pravi balans  potrebno je  komunikacijsko otvaranje i komunikacijsko zatvaranje. Kroz ova komunikacijska otvaranja i zatvaranja društvo može doći na viši nivo sinergizma.

No, društvo često remeti prirodni ritam otvaranja i zatvaranja jer krši pravila dobre komunikacije i suviše često se zaglavljuje u lošim sektorima otvaranja (buka) ili zatvaranja (banalnost, irelevantnost). Ono može ponekad  potaknuti i  kolektivnu vitalnost. Omogućiti grupi da kreira i razvija se. Ipak, to  je češće kod malih grupa. Ukoliko se društvo ili veće grupe previše zatvore  dolazi do separatizma, defanzivnosti, zatvaranja protiv, odbijanja, razlike u viđenju stvari.

Pozitvna priča o zatvaranju vidljiva je na primjeru umjetnika, pisaca i znanstvenika. npr. (Geštalt psiholozi kreativnost definiraju kao zatvaranje prema dobroj predodži), između mnogih mogućnosti uvijek jedan način viđenja činjenica, nužno isključuje druge, barem trenutno.

 Loše zatvaranje se događa ukoliko je netko toliko privržen jednoj metodi da ju pokušava primijeniti na svaki problem, pa metodom izabire i problem.

U društvenim znanostima neki tvrde da svi podaci moraju biti kvantificirani, operacionalizirani. Ne možeš li se nešto staviti u tabelu,   to je  onda   literatura?? 

Ustvari, svi do izvjesne granice imaju pravo (romantična otvaranja obilježava mješanje načina s ciljem, opet, oni koji se zatvaraju  traže zlatne godine, red, moralnost, veću kontrolu, planiranje zakona, logiku, disciplinu, konzistentnost. Modernisti prihvaćaju sve novitete bez redundancije i ignoriraju razliku između dobre i loše redundancije.

Igra života bi se prema tome sastojala u naporu svih da dobiju ili stvore informaciju iz okoline i izgrade vlastiti red, dok su adaptivne strategije kojim se to postiže raznolike i brojne.

Pri tomu, od najveće je važnosti  postaviti dijagnozu i pozitvnu prognozu.

Nema jedinstveno dobre strategije za sve situacije. Postoji vrijeme kad treba biti otvoren za kritiku, ali zatvoren za obeshrabrenje, otvoren sugestiji, ali zatvoren lošim savjetima, otvoren uvjeravanju, ali zatvoren zavođenju,  kritičan ali ne netolerantan, iskren ali ne bezosjećajan.

Ukratko, otvorena uma, ali selektivan. Čovjek u društvu  mora stalno izabirati ovisno od vanjskog feed backa, njegovog ličnog stanja (napor, godine, zasićenost) kao i o njegovoj poziciji u informacijskom kanalu. Ukoliko je preplavljen bukom, lošim vibracijama, valjalo bi mu okrenut se dobrom zatvaranju. Ali, ako je preplavljen banalnošću plastičnog svijeta trebao bi krenut prema dobrom otvaranju.

Postoje dvije pobjedničke strategije:

1) od lošeg otvaranja prema dobrom zatvaranju

2) od lošeg zatvaranja prema dobrom otvaranju;

kao i dvije gubitničke prema lošem otvaranju i lošem zatvaranja.

Zamke sistema koji su postali isuviše zatvoreni su:  
           

— gubitak utjecaja i moći nad okolinom

— gubitak efektivnosti informacijskih kanala iz vanjskog svijeta

— gubitak kontrole nad vlastitim ponašanjem

— gubitak dubine sjećanja (pretraživanje, rekombinacija, prosudba podataka),

— rigidnost u učenju i ponovnom formiranju slike svijeta

— gubitak sposobnosti za duboke promjene i reforme.

Cenzura lišava mnoge ljude znanja da bi se zaštitila nekolicina ili njihove vlastite slabe prosudbe.

Borba za nezavisnost nosi rizik getoizacije.

Alienirani  ljudi snažno se okreću protiv onog što ne vole, ali slabo potpomažu konstruktivne mjere koje bi im mogle pomoći. Loše zatvaranje (cenzura, getoizacija, negativizam). Progone se Himere, pravi problemi se ne rješavaju!

Loše zatvaranje do dobrog otvaranja (ako se ne zadovoljstvo mentalnom restrikcijom produži, ljudi traže nove stvari (kreativnost - muzika, umjetnost, literatura), misticizam, romantizam (prirodno življenje).

Nažalost, nema potvrde da otvaranje uvijek liječi loše zatvaranje. Nema niti prave doze otvaranja i zatvaranja za sve. Razlika između zatvorenosti i otvorenosti pluralističkih sistema je u lokaciji točke i omjeru varijacije između različitosti i redundancije.

Ukratko, posljedice filozofije bezgraničnog rasta su osjećaj krize  i stalno osciliranje  dobrog otvaranja u potrazi za nužnim informacijama ili dobrim zatvaranjem da bi se dobilo više redundancije.

Stalno je nastojanje da se buka pretvori u informaciju, informacija u odluku, činjenica u značenje. Na cijeni su ipak vrijednosti i smisao. Objektivnost činjenica i tako shvaćena informacija sve je manje važna. Naglasak je ponovo na umjetnosti i humanosti. Svi postaju tragači za ljudskom mjerom (sigurni prostori, lokalne novine, okretanje primarnim vezama), a sve u službi suzbijanja buke egzogenih signala.

Ono što zovemo slobodom pluralističkog društva često je konflikt, buka stilova gdje svatko ugrožava svakoga.

Tako smo se vratili na početak priče. Mnogi se pokušavaju podesiti na nove razine, izgleda da se dobivaju novi jasni signali te da će se znanosti morati otvoriti i podesiti na osluškivanje najstarijih novih  signala ucjelinjenja.

Povratak ili ostanak na sredini puta ne zadovoljava. Svakim danom znači sve manje. Pomisao o putu kroz sebe prema svemu drugom i razumijevanju svijesti, odnosa i komunikacije kao osnovnih aspekata univerzuma, poziva sve znanosti, nudi mogućnosti i velikodušan izlaz kojem se mi, okorjeli sredoputnici, gotovo nemamo  pravo nadati.