Javni i privanti sektor na istoj strani – čudo (ne)moguće

Ide li  javni sektor putem Aarona Swartza

Uvriježilo se u masovnim medijima govoriti loše o javnim službama i službenicima. Doživljava ih se kao teret privatnom, navodno, produktivnom sektoru.

Potpiruje se neprijateljstvo među zaposlenima. Podijeljeni smo na  uhljebe i hranitelje, trutove i radilice. Od te priče zubi trnu sve više. Nigdje  pogače. Izgleda da ćemo opet pričekati da nam rješenje stigne odozgora, od visokih tijela EU.

Doista, na razini EU se već od početka ovog stoljeća razumijevalo  da javni sektor „proizvodi“  razne i vrijedne informacije  koje bi  se mogle iskoristit mimo onog za što su izvorno namijenjene. Put je kao kod svakog širenja prava na slobodan pristup informacijama mukotrpan i  dugo će trajati.

Takvim promišljanjima doprinio je  razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje omogućuju nove načine obrade i kombiniranja  informacija.
Sjetimo se samo programa za rudarenje informacija (SAP)  koji se još 80-ih poučavao u SRCEu (dio CARNeta).Vještiji matematičkim znanjima brzo su shvatili vrijednost tog znanja i uz malo muke postali zanimljivom lovinom  na tržištu rada.Poanta je bila iz postojećih skupova podataka izvući informacije koje će se moć iskoristiti za prodaju raznih dobara i usluga.

Ovo gotovo tajno znanje i vještina se desetljećima kasnije pokušalo zakonski regulirat  direktivom EU iz 2003.  Tada je EU u svom nastojanju da uspostavi unutarnje tržište osvijestila potencijal i važnost informacija koje nastaju u javnom sektoru.

Uočilo se da je to put  kojim  se može povećati ekonomski rast  ali i utjecati na poboljšanje javnih usluga. Željelo se  još potaknuti inovacije i povećati kvalitetu informacija. Dodatna korist je, ramišljalo se, da to  nužno vodi do promjene kulture rada, ukupnog ponašanja i načina razmišljanja u javnom sektoru.

Prva direktiva  EU 2003/98/EZ pozivala se na osnovno načelo  demokracije i proširenje prava na znanje. Mogla se primjeniti lokalno, nacionalno i međunarodno. Ipak, direktiva je ostavljala pravo svakoj zemlji članici, odnosno, tijelu javnog sektora da samostalno odluči hoće li i koliko informacija ponudit za ponovnu upotrebu.

Ta direktiva nije se odnosila na prava intelektualnog vlasništva trećih strana kao niti na prava intelektualnog vlasništva ili vlasništva javnog sektora nad njima. Čak se izričito navodilo da se ona ne primjenjuje na dokumente u posjedu obrazovnih i znanstvenih ustanova, kao što su škole,  arhivi, knjižnice i istraživačke jedinice.

Deset godina  kasnije iskustvo je pokazalo da treba razmišljat drukčije. U Direktivi 2013/37/EU  područje primjene prošireno je upravo na knjižnice, uključujući sveučilišne knjižnice, muzeje i arhive.

Postalo je jasno da restriktivna regulativa  iz 2003. onemogućuje gospodarski  i  društveni rast. Pokazalo se ključnim udahnuti u sustav više slobode. Zato se u Direktivi iz 2013. priznaje da tijela javnog sektora proizvode opsežne, raznolike i vrijedne informacije koje mogu doprinijeti razvoju ekonomije znanja.

Nužda je zakon promijenila, pa se ponovna upotreba dokumenata u posjedu tijela javnog sektora počinje shvaćati kao značajna dodana vrijednost za nove korisnike i društvo u cjelini.

U dokumentu se naglašava i da takva orijentacija predstavlja dodanu vrijednost i za samo javno tijelo jer promiče trasnparentnost i pouzdanost te omogućuje tijelu povratnu informaciju  od korisnika o kvaliteti prikupljenih informacija.

Ipak, ne ide se slobodi baš brzo i ravno. Direktiva  zasad ograničava ponovnu uporabu na tri vrste kulturnih ustanova – knjižnice, uključujući sveučilišne knjižnice, muzeje i arhive. Njihove zbirke jesu i sve više će biti vrijedna građa za ponovnu upotrebu u mnogim proizvodima (dovoljno je prisjetiti se  mobilnih aplikacija).

Napredak je  i u tomu jer Direktiva  utvrđuje jasne obaveze država članica da daju sve dokumente na ponovnu upotrebu, osim kad je pristup ograničen nekim drugim propisom. 

Hrvatsko zakonodavstvo je pojam ponovne uporabe informacija uvelo u Zakon o pravu na pristup informacijma iz 2013. Prema tom zakonu ponovnom uporabom smatra se uporaba informacija tijela javne vlasti od strane fizičkih ili pravnih osoba, u komercijalne ili nekomercijalne svrhe drugačije  od izvorne svrhe u okviru javnog posla za koji su te informacije nastale. 

Vidljiva je  i tendencija da se propišu načela, ograničenja, postupak i način ostvarivanja i olakšavanje ponovne uporabe informacija. Zakonom se potiću tijela  koja su vlasnici određenih informacija za ponovnu uporabu da ih objavljuju zajedno s metapodacima u strojno čitljivom i otvorenom obliku, u skladu s otvorenim standardima.

Ove odredbe se posebno odnose na knjižnice, muzeje i arhive koji će biti dužni objaviti informacije na kojima imaju prava intelektualnog vlasništva. To znači da je zakonodavni okvir  postavljen.Ostaje još veliki posao na osviještavnju  javnog sektora o važnosti pružanja točnih, pravovremenih i pozdanih informacija i usvajanju ponovne uporabe kao načina dijeljenja informacija.

Sve je jasnije da o tomu  ovisi razvoj privatnog sektora, bolja informiranost građana na različitim područjima  ali i stupanj demokratičnosti svakog pa i našeg društva. 

Premda su to skromni početci  koje prosječni građanin jedva može opaziti i na nivou informacije, zapravo su značajni.  Mijenja  se duboko ukorijenjeni stav  među obveznicima Zakona o pravu na pristup informacijama da podatke koji nastaju u sklopu djelatnosti tijela smatraju isključivo svojim vlasništvom i nerado ga stavljaju na raspolaganje svim zainteresiranima.

Ipak, stižu nam prve laste.  U ožujku 2015. je u Hrvatskoj pušten u rad Portal otvorenih podataka RH. Zamišljen je kao jedinstveno mjesto koje će služiti prikupljanju, kategorizaciji i raspačavanju otvorenih podataka javnog sektora.

Nadajmo se da će ovo potaknuti suradnju privatnog i javnog sektora i biti mjesto  razmjene ideja i novih proizvoda  koji nastaju u privatnom sektoru na temelju službenih informacijskih izvora javnog sektora.

Sadržaji portala zaštićeni su jednom od najotvovrenijih licenci koja je danas na raspolaganju Creative Commons CC BY. To znači da se sadržaji mogu kopirati, objavljivati, raspačavati, priopćavati javnosti, prerađivati, koristiti u komercijalne i nekomercijalne svrhe, kombinirajući ih s drugim informacijama i uvrštavajući ih u drugi proizvod bez posebnog dopuštenja, samo uz navođenje izvora.

Možemo se ponadati da će to u nekoj sretnijoj budućnosti ublažiti umjetno stvoren jaz između uhljeba i hranitelja. Odajmo priznanje našim knjižnicama, arhivima i muzejima koji su skromno njegovali vrijednosti jednakopravnosti i slobodnog pristupa znanjima i informacijama.

Zapitajmo se  na kraju  i  ide li to polako javni sektor stazama Aarona Swartza.