Otišo Josip s uspinjače

Razgovarali smo s Josipom Bedranom dugogodišnjim i omiljenim djelatnikom zagrebačke uspinjače. U drugim prometalima smo odavno putnici s/bez karte. U uspinjači smo, zahvaljujući gospodinu Josipu, bili važni ljudi. Često su se u tih desetak minuta do iduće vožnje rasprele vesele i tužne priče. Znali smo da će nas ujutro promrzle i pospane pričekat one ključne dvije sekunde.

To mu je bio posljednji radni dan.  Ujutro nije prošao liječnički. Novi strogi zakoni EU zbog sigurnosti putnika u tim situacijama predviđaju trenutno umirovljenje. Neočekivano i nekoliko mjeseci prije nego je to sam planirao, dogodio se taj zadnji dan. Nakon 43 godine službe.

Najprije nije htio razgovarati. Uputio nas je na one gore koji više znaju. Lepši su, mlađi i feš dečki. Onda su uz kratka pitanja krenule riječi. 

Josipe kako je izgledao vaš prvi dan na uspinjači?

- Baš se  navršava 10 godina od kad sam počeo radit na  uspinjači. Prije sam radio  u Almeriji, na ranžirnom kolodvoru, u UNPROFOR-u.  Nije mi prvi dan na uspinjači baš bilo svjedno. Pitao sam se kog tu vraga radim  a na bivšem poslu sam imal svoju finu sobu na ravnom. Prvi dan mi se brdo činilo veće, pa još s 25 putnika u kabini.

Odgovornost je to. Poslje je sve išlo lako. 

To je posao  koji si samo možeš poželjeti. Posao snova! Vrijeme brzo prođe (vožnja je svakih 10 minuta)  al to nije prazno vrijeme, uvijek netko dođe, mora se nešto napravit, objasnit, ovo ono. Malo mi je u početku smetalo to sve na 10 minuta, gledao sam stalno kad će proći. Nikad proći. A opet. Još je tu i rad u smjeni. Tjedan za čas frcne.

Imate li omiljene putnike/putnice?

-Puno je zanimljivih ljudi iz Gornjeg grada  koji tu stanuju ili rade. S jednom crvenom sam se uvijek ispričal. Posebno mi je draga.

Voze se uspinjačom i poznati, posebno sabornici. Da vam pravo kažem mislim da ih pola ne treba, a druga polovica bi se mogla uhvatit dela. O ljudima iz DHMZ-a sve najbolje. Posebno o Ankici Stojanović koja mi je iz mladih dana ostala posebna i jedna. Znam ja dobro i Sijerkovića, Vučetiće, Dunju i druge.

Jesu li vas često pitali kako se dođe do Hidrometeorološkog?

A, da.  Ja im samo kažem kad stignu na vrh, odmah  lijevo i to je ta zgrada a dalje nek pitaju za kog već vraga trebaju.. Bio sam dva puta  u Zavodu i upoznao ljude. Svi su super! Jako dobri.

A turisti?

-Ponešto znam i jezike, iz UNPROFOR-a, tamo je  bila super plaća. Engleski, njemački, talijanski. Dobar sam si  s prevoditeljicom ........Znao sam ljudima objasnit i uputit ih na Kaptol i do Kamenitih vrata. Nekad sam uletil kad se turistički vodič zblenda.

Kad vam je najljepše radit?

-Najbolji su mi ljetni mjeseci. Sve je živo i puno turista. Najbolji su mi Japanci jer je kod njih sve programirano.

Što je bilo najgore?

-Kad bi neki fakin u noćnoj vožnji pritisnuo koćnicu u uspinjači. Onda bi morao izvest putnike na pol brda i ručno spustit kabinu. Nikad nisam zval policiju. Sve sam sam riješil. Ko će te zapisnike. Muka. Niti jedan fakin poslje to nije ponovio.

A izgubljene stvari?

A ljudi svašta gube u uspinjači. Desi se, pa kad je lijep dan, zaborave dječja kolica. Drugi dan dođu, pitaju, gdi su kolica? Ipak, u mojoj smjeni niko nije izgubil djete. Obično gube kišobrane, rukavice, šalove i novčanike. Sve bi im stavil tu na prozor i vratil. Dobro se sjećam, neki su roditelji izgubili torbu sa novcima za svadbu sina – 20 000 maraka.  Ja i kolega smo ju pronašli. Nije taj dan bilo baš prometa. Dobili smo za to nagradu od 100 kuna, pa smo se  fino pročastili. 

Što dalje?

Bit će mi malo onako jer sam se u mirovinu spremo tek u ožujku. Evo sve već završava. Al, imam plan - brajdicu, voćnjak i za sada jednu unučicu a mislim bit će ih još!

Dok smo razgovarali i drugi putnici su ćuli da Josip odlazi. Pala je ideja da se pokrene peticija za njegov ostanak. Malo je danas takvih. Ipak se radi o zdravlju, najviše gospodina Josipa, zaključila je jedna gospođa iz Gornjeg grada, inače im  ovo nebi prošlo tak.

Malo je ostalo ljudi Josipova kova.  Prava domaća atmosfera zagrepčancima u gradu fali. Zato se s tugom  opraštamo od Josipa Bedrana.

Razgovarala: Ivančica Mihovilić
Fotografije: Ivo Lukac

Kritičko izdanje Mein Kampfa

Znanstvenom aparatura protiv privlačnosti  zla

U prvim danima ove godine počela je prodaja novog izdanja Hitlerova Mein Kampfa. Prema ljestvici  službenog glasnika njemačkih knjižničara, Buchreporta, knjiga će do polovice siječnja zauzeti 20. mjesto na ljestvici najprodavanije dokumentarne literature.

Izdavač knjige, Institut za suvremenu povijest iz Münchena, objavio je da će povećat nakladu naslova zbog velike potražnje. Početnu seriju od 4000 komada povećat će na 15.000 komada. Očekivano,  tek je mali  dio knjižara knjigu stavio u svoje izloge, a većina njih ju nema na zalihama, nego knjigu naručuju tek kad ju kupci zatraže.

Opravdana je zabrinutost i strah od uskrsnuća ideja sadržanih u ovom političkom manifestu zbog do sada pokazanog interesa čitatelja.  

Posjednik autorskih prava, bavarska vlada, branila je objavu knjige, ali je  s prvim danima 2016. godine istekao rok od 70 godina od smrti autora kada istječu autorska prava i knjiga se  može slobodno objavljivati. 

U razdoblju koje je prethodilo objavljivanju knjige bio je zamjetan strah njemačkih povjesničara svjesnih da će teško moć izbjeći daljnju objavu i čitanje knjige. Zbog toga su se odlučili preduhitriti najrazličitije moguće pseudo-pristupe ovoj knjizi. Knjigu su uredili i znanstveno-kritičkim aparatom

popratili znanstvenici s Instituta za suvremenu povijest u Munchenu, pa dva sveska u ovom izdanju sadrže kojih 2000 stranica, trostruko više od izvornika.

Dobar je to način za tretiranje teških mjesta povijesne ostavštine od kojeg bi mogli podosta naučiti. 

Proučavanje takvih tema znanstvenom aparaturom oduzima im snagu, privlačnost  i moć koju imaju tajne.

Više o izdanju na stranicama nakladnika: http://goo.gl/ixoQxE

Javni i privanti sektor na istoj strani – čudo (ne)moguće

Ide li  javni sektor putem Aarona Swartza

Uvriježilo se u masovnim medijima govoriti loše o javnim službama i službenicima. Doživljava ih se kao teret privatnom, navodno, produktivnom sektoru.

Potpiruje se neprijateljstvo među zaposlenima. Podijeljeni smo na  uhljebe i hranitelje, trutove i radilice. Od te priče zubi trnu sve više. Nigdje  pogače. Izgleda da ćemo opet pričekati da nam rješenje stigne odozgora, od visokih tijela EU.

Doista, na razini EU se već od početka ovog stoljeća razumijevalo  da javni sektor „proizvodi“  razne i vrijedne informacije  koje bi  se mogle iskoristit mimo onog za što su izvorno namijenjene. Put je kao kod svakog širenja prava na slobodan pristup informacijama mukotrpan i  dugo će trajati.

Takvim promišljanjima doprinio je  razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje omogućuju nove načine obrade i kombiniranja  informacija.
Sjetimo se samo programa za rudarenje informacija (SAP)  koji se još 80-ih poučavao u SRCEu (dio CARNeta).Vještiji matematičkim znanjima brzo su shvatili vrijednost tog znanja i uz malo muke postali zanimljivom lovinom  na tržištu rada.Poanta je bila iz postojećih skupova podataka izvući informacije koje će se moć iskoristiti za prodaju raznih dobara i usluga.

Ovo gotovo tajno znanje i vještina se desetljećima kasnije pokušalo zakonski regulirat  direktivom EU iz 2003.  Tada je EU u svom nastojanju da uspostavi unutarnje tržište osvijestila potencijal i važnost informacija koje nastaju u javnom sektoru.

Uočilo se da je to put  kojim  se može povećati ekonomski rast  ali i utjecati na poboljšanje javnih usluga. Željelo se  još potaknuti inovacije i povećati kvalitetu informacija. Dodatna korist je, ramišljalo se, da to  nužno vodi do promjene kulture rada, ukupnog ponašanja i načina razmišljanja u javnom sektoru.

Prva direktiva  EU 2003/98/EZ pozivala se na osnovno načelo  demokracije i proširenje prava na znanje. Mogla se primjeniti lokalno, nacionalno i međunarodno. Ipak, direktiva je ostavljala pravo svakoj zemlji članici, odnosno, tijelu javnog sektora da samostalno odluči hoće li i koliko informacija ponudit za ponovnu upotrebu.

Ta direktiva nije se odnosila na prava intelektualnog vlasništva trećih strana kao niti na prava intelektualnog vlasništva ili vlasništva javnog sektora nad njima. Čak se izričito navodilo da se ona ne primjenjuje na dokumente u posjedu obrazovnih i znanstvenih ustanova, kao što su škole,  arhivi, knjižnice i istraživačke jedinice.

Deset godina  kasnije iskustvo je pokazalo da treba razmišljat drukčije. U Direktivi 2013/37/EU  područje primjene prošireno je upravo na knjižnice, uključujući sveučilišne knjižnice, muzeje i arhive.

Postalo je jasno da restriktivna regulativa  iz 2003. onemogućuje gospodarski  i  društveni rast. Pokazalo se ključnim udahnuti u sustav više slobode. Zato se u Direktivi iz 2013. priznaje da tijela javnog sektora proizvode opsežne, raznolike i vrijedne informacije koje mogu doprinijeti razvoju ekonomije znanja.

Nužda je zakon promijenila, pa se ponovna upotreba dokumenata u posjedu tijela javnog sektora počinje shvaćati kao značajna dodana vrijednost za nove korisnike i društvo u cjelini.

U dokumentu se naglašava i da takva orijentacija predstavlja dodanu vrijednost i za samo javno tijelo jer promiče trasnparentnost i pouzdanost te omogućuje tijelu povratnu informaciju  od korisnika o kvaliteti prikupljenih informacija.

Ipak, ne ide se slobodi baš brzo i ravno. Direktiva  zasad ograničava ponovnu uporabu na tri vrste kulturnih ustanova – knjižnice, uključujući sveučilišne knjižnice, muzeje i arhive. Njihove zbirke jesu i sve više će biti vrijedna građa za ponovnu upotrebu u mnogim proizvodima (dovoljno je prisjetiti se  mobilnih aplikacija).

Napredak je  i u tomu jer Direktiva  utvrđuje jasne obaveze država članica da daju sve dokumente na ponovnu upotrebu, osim kad je pristup ograničen nekim drugim propisom. 

Hrvatsko zakonodavstvo je pojam ponovne uporabe informacija uvelo u Zakon o pravu na pristup informacijma iz 2013. Prema tom zakonu ponovnom uporabom smatra se uporaba informacija tijela javne vlasti od strane fizičkih ili pravnih osoba, u komercijalne ili nekomercijalne svrhe drugačije  od izvorne svrhe u okviru javnog posla za koji su te informacije nastale. 

Vidljiva je  i tendencija da se propišu načela, ograničenja, postupak i način ostvarivanja i olakšavanje ponovne uporabe informacija. Zakonom se potiću tijela  koja su vlasnici određenih informacija za ponovnu uporabu da ih objavljuju zajedno s metapodacima u strojno čitljivom i otvorenom obliku, u skladu s otvorenim standardima.

Ove odredbe se posebno odnose na knjižnice, muzeje i arhive koji će biti dužni objaviti informacije na kojima imaju prava intelektualnog vlasništva. To znači da je zakonodavni okvir  postavljen.Ostaje još veliki posao na osviještavnju  javnog sektora o važnosti pružanja točnih, pravovremenih i pozdanih informacija i usvajanju ponovne uporabe kao načina dijeljenja informacija.

Sve je jasnije da o tomu  ovisi razvoj privatnog sektora, bolja informiranost građana na različitim područjima  ali i stupanj demokratičnosti svakog pa i našeg društva. 

Premda su to skromni početci  koje prosječni građanin jedva može opaziti i na nivou informacije, zapravo su značajni.  Mijenja  se duboko ukorijenjeni stav  među obveznicima Zakona o pravu na pristup informacijama da podatke koji nastaju u sklopu djelatnosti tijela smatraju isključivo svojim vlasništvom i nerado ga stavljaju na raspolaganje svim zainteresiranima.

Ipak, stižu nam prve laste.  U ožujku 2015. je u Hrvatskoj pušten u rad Portal otvorenih podataka RH. Zamišljen je kao jedinstveno mjesto koje će služiti prikupljanju, kategorizaciji i raspačavanju otvorenih podataka javnog sektora.

Nadajmo se da će ovo potaknuti suradnju privatnog i javnog sektora i biti mjesto  razmjene ideja i novih proizvoda  koji nastaju u privatnom sektoru na temelju službenih informacijskih izvora javnog sektora.

Sadržaji portala zaštićeni su jednom od najotvovrenijih licenci koja je danas na raspolaganju Creative Commons CC BY. To znači da se sadržaji mogu kopirati, objavljivati, raspačavati, priopćavati javnosti, prerađivati, koristiti u komercijalne i nekomercijalne svrhe, kombinirajući ih s drugim informacijama i uvrštavajući ih u drugi proizvod bez posebnog dopuštenja, samo uz navođenje izvora.

Možemo se ponadati da će to u nekoj sretnijoj budućnosti ublažiti umjetno stvoren jaz između uhljeba i hranitelja. Odajmo priznanje našim knjižnicama, arhivima i muzejima koji su skromno njegovali vrijednosti jednakopravnosti i slobodnog pristupa znanjima i informacijama.

Zapitajmo se  na kraju  i  ide li to polako javni sektor stazama Aarona Swartza.