 |
| Noć knjige 2016. |
Iris Odak Plenković mlada je
znanstvenica u Centru za meteorološka istraživanja i razvoj Državnog
hidrometeorološkog zavoda, blogerica, pjesnikinja, a od nedavno i
članica Društva hrvatskih književnika.
Razgovaramo
povodom njene zbirke Beskrajne sekunde,
sudjelovanja u Noći knjige 2016. u
knjižnici DHMZ-a i primanja u Društvo
hrvatskih književnika.
Odmah na početku razgovora Iris je pokazala da je majstorica riječi. Opisala
se metaforom. Pozvala me je da razmislim o intrigantnom spoju koji bi nastao da
je kojim slučajem Zagorka (Iris je pročitala čitav Zagorkin opus) srela Ujevića
i Cesarića i otišla na koncert Damira Urbana. Našle smo se u središtu priče o
rimama, duljinama i zbirci Beskrajne sekunde.
Iris kaže da su pjesme u početku
bile puno dulje. Radilo se o polu-dnevničkom obliku, a onda je savjete onih koji su prepoznali njezin talent,
Iris saslušala. Poslušala je rijetke za koje je osjetila da joj pomažu graditi njen poetski svijet. Za Iris pisanje je oblik mišljenja. Zato mora
biti najčišće, duboko promišljeno, neovisno, najpoštenije, najslobodnije moguće
mišljenje. Dok objašnjava ostaje dojam fine, uravnotežene energije i
kreativnosti koja ne ovisi o tuđem milom i naklonom pogledu. Kaže da se
inspiracija zadobiva isključivo vlastitim radom, učenjem i uloženim satima
života, pa je njen odabir logičan - ne podilaženje modi slobodnog stiha,
figurativno prije nego apstraktno, intelektualna istina, a ne privlačnost laži!
Sve ono što pomaže rasti i postajati slobodnija osoba. Iris duboko proživljava težine, važnosti i ljepotu riječi. Neprimjetno je promijenila
prostor i vrijeme u knjižnici gdje smo razgovarale od uobičajenog, u posebno i
vrijedno. U odgovorima je zabilježeno malo od onog što se u razgovoru dogodilo
– slutnji i prešutnog sporazumijevanja, pa je ovo tek prvi od razgovora kojih
će u budućnosti, nadam se, biti mnogo!
Draga Iris, veoma nam se svidjela tvoja zbirka pjesama koja
je u Noći knjige razgrabljena, i željeli bi saznati više o tebi.
- Prije svega
željela bih zahvaliti na ukazanom interesu, kako za knjigu, tako i za mene.
Na početku nešto trivijalno, kako i gdje živiš?
Porijeklom sam s
juga Hrvatske, iz gradića imena Opuzen, no već oko 15 godina živim u Zagrebu. Jedan
privatni mali kutak na Voltinom dijelim sa svojim suprugom, a da nam nikad nije
dosadno svakodnevno se pobrine i naš mačak.
 |
| Mačak Ninja uči o numeričkim metodama |
Ima li tvoj mačak ime, svoju priču ili čak stih?
Mačak se
službeno zove Ninja, no tako ga zovu samo kod veterinara. Za nas on je
jednostavno – Mačak.
Još nema svoju priču, a iako je crn, ne odgovara srećom
opisu u priči Edgara Allana Poea. Poseban je i zasigurno će i za njega se naći
nekakav pisani trag u mom opusu.
Većina nas te je upoznala u Noći knjige i dobila
mogućnost čuti tvoje pjesme. Reci nam, može li Noć knjige u DHMZ-u po tebi biti
istinsko mjesto
govorenja, čitanja i slušanja? Ako da -
zašto da, ako ne – zašto ne? Kako smo ti se učinili ali bez laskanja?
- Naravno! Ne samo
da može, već i treba! Zaista mi se svidjela jedna takva inicijativa, kao i
interes kolega bez kojeg cijela priča ne bi imala smisla. Nadam se da će ta Noć
prerasti u Tjedan knjige. Smatram da je čitanje jedan od najljepših načina da pisana
riječ radi upravo ono čemu je namijenjena – prenese misli i poveže ljude.
Onda te već sada angažiramo za iduću Noć knjige, a možeš
računati na prostor knjižnice za buduće
predstavljanje svojih stihova, možda poezija u meteo-krugu, stihovi na meteo-mreži,
piširiši stih, meteofore i slično. Predloži sama!
Kako izlaziš na kraj kad se radi o tvojoj posebnosti i koliko
si po tvom mišljenju različita i u čemu od kolega i svih drugih ?
- Zapravo, mislim
da nisam posebna u svojoj različitosti. Točnije, mislim da smo svi različiti i
da je upravo ta različitost ona koja nas na neki način definira. Ne treba s tim
izlaziti na kraj, to je jednostavno tako.
 |
Pjesničko natjecanje Maslini u lice,
Iris je osvojila književnu nagradu
Mladica Neretvanske masline |
Ipak, učini li ti se ikad
da je pisanje i prevođenje same sebe? Kako sama vidiš svoju zbirku Beskrajne sekunde?
- Ta zbirka se na neki način razvijala
sa mnom i bila mi pratnja. Kao što ste spomenuli, ona je nastala kao svojevrsni
dnevnik misli. Prva funkcija joj je bila isključivo da dozvoli meni da slažem
svoje misli u nekakve ladice. Zapravo sam bila iznenađena što postoji nekakav
interes za čitanjem mojih ''naklapanja''. Poslije su se te misli modificirale, preslagivale
i sažimale. To je posebno došlo do izražaja kad mi je moja urednica savjetovala
da se izričaj skrati. Zaintrigirala me je takva ideja i prihvatila sam je.
Konačnim slaganjem tih stihova u knjigu, grupiranjem i izdvajanjem najbitnijih
esencija mislim da je moj izričaj zaista postao kvalitetniji. No, ja i dalje
vidim tu zbirku subjektivno, kao svoj dnevnik. Ako se vratim paraleli s ladicom
– konačna verzija za mene znači da su misli posložene, a ladica spremna za
zatvaranje.
Kako pišeš? Što ti je
važno kad pišeš?
[Ernest Hemingway je, dok
je živio na Kubi i pisao roman "Starac i more", imao rutinu "done by noon,
drunk by three". Ustajao je u zoru te stajući pisao na pisaćoj mašini dok ne bi
ispraznio glavu. Nakon toga je praznio Floridita bar.
Kako bi se odupro odugovlačenju, francuski romanopisac Victor Hugo svoje je
romane "Zvonar crkve Notre Dame" i "Jadnici" napisao gol, pa nije bio u
mogućnosti napustiti kuću. Kao mjeru dodatne sigurnosti od sobara je tražio da
sakrije njegovu odjeću.
Truman Capote sebe je opisivao kao horizontalnog
autora. "Ne mogu razmišljati osim ako ne ležim, bilo na krevetu ili na
kauču, sa cigaretom ili kavom u ruci", izjavio je za Paris Review 1957. godine.
Nadodao je i da je, kako bi vrijeme odmicalo, s kave prelazio na čaj od mente
pa na sherry i u konačnici na martini.]
 |
| Na obali Atlantika |
- Hm, uz smijeh moram priznati da si
ovakve procedure baš i ne mogu priuštiti. Zapravo se teško usporediti s ovakvim
imenima. No, možda je razlika u tome što je meni pisanje nešto o čemu ne ovisi
moja egzistencija, pa je pritisak manji i nema razloga za drastične mjere.
Najmanje vremena zapravo pišem. Puno
dulji je proces dok razmišljam, promatram, slušam, igram se riječima dok
stihovi lagano isprepliću u mislima. Ili dok jednostavno čekam da me nešto zaintrigira.
Onda u jednom trenu sjednem uz papir ili tipkovnicu i jednostavno istresem
slova. Najčešće to bude u tišini i samoći, valjda je tako najlakše čuti
vlastite misli, no nije neko pravilo.
Utječe li vremenska prognoza na tvoje pisanje?
- Ima, itekako! Meteoropat sam po
prirodi i to se vrlo jednostavno da iščitati iz dosadašnjih stihova. Primjerice,
tugu često vežem s jeseni i kišovitim vremenom, a buđenje sa suncem i
proljećem. Ti motivi su se toliko ponavljali da je prirodan slijed bio nazvati cijela
poglavlja po godišnjim dobima.
Objasni nam kako poetiziraš
svakodnevicu u svojoj poeziji? Koji su tvoji trikovi, ako ih imaš? Možeš li nas
podučiti?
- Nema tu nekih posebnih trikova, ili
ih ja ne vidim. Pisanje pjesme doživljavam kao svojevrsnu igru. Stvari, osobe,
situacije, događaji i osjećaji dobivaju u stihovima ime, svojevrsnu šifru.
Nakon toga razvijaju međusobne odnose, pa se često dogodi da na neki način tamo
ožive i ispričaju neku vlastitu priču. Iskreno, ponekad me na kraju i iznenadi složena kombinacija
riječi. Tko zna, možda je to potvrda teorije paralelnih svemira, možda na neki
način neka druga Iris šapne koje varijante stvarnosti postoje osim ove koju
proživljavam…
[Faulkner je pisao o tajnom životu pisca i njegovom mračnom bratu blizancu.
Nije li baš u tomu razlika između onih
koji pišu i svih ostalih, jer pisci imaju snažniji osjećaj da su unutar sebe samih mnoštvo!
Za Rosu Montero riječi su poput riba
u morskim dubinama koje ti pokažu tek odsjaj ljuskica u crnilu vode. Ako se
oslobode s udice, najvjerojatnije ih više nećeš uspjeti upecati jer riječi su
lukave, i buntovne i lako izmigolje.]
Za koga pišeš?
- Uvijek i jedino za sebe. Motivacija, pa i poticaji,
mogu dolaziti izvana. Ne mogu poreći da je uvijek lijepo čuti da se još netko
pronalazi u tim zapisanim mislima. No, temeljna ideja pisanja za mene je da
produbi komunikaciju između mene i – mene.
Tvoj do sada najveći
uspjeh (po osobnom sudu)?
- Ne vjerujem u jedan definirani
najveći uspjeh. Nije to diploma, potvrda, dostignuće. Nekako sam dosad
primijetila da je najteže razvijati se iz dana u dan i ostati vjeran sebi.
Ponekad je najteže razbiti rutinu i pobijediti samog sebe. U svakodnevnici
nalaziti one fine sive nijanse između crnog i bijelog koje nas čine sretnima.
Ne znam jesam li to uspjela, no one dane kad mislim da jesam, smatram to
najvećim uspjehom.
Što trenutno čitaš? Kojim
se tekstovima voliš vraćati? Kako postupiš kad poželiš izaći iz takve lektire,
ako poželiš?
- Upravo sam pročitala i vratila
knjigu naslova ''Ugušena dolina'' (Frank Westerman), a sad sam posudila „Mjestou svijetu“ (Fabio Volo) i opet zbirku Izabrane pjesme Tina Ujevića, kojoj se
stalno vraćam. Kao što se može pretpostaviti, svega tu ima, od publicistike,
preko beletristike do poezije. Kako nema strogo definiranog pravila, nema ni
potrebe da ga se zanemari. Neki dragi autori su već spomenuti - Ujević i
Cesarić, Zagorka, Krleža. Neka djela su jednostavno klasici, treba ih pročitati
više puta i razmotriti iz različitih kutova. Ogledni i općepoznati primjer je
„Mali princ“ koji je od priče za djecu prerastao u izvor mudrosti. Slično se
dogodilo i s „U očekivanju Godota“ ili „Stolice“, od relativno (moram priznati)
dosadne, ali srećom kratke lektire, postale su knjige nad kojima se vrijedi
zamisliti. Nekad je najvažnije pročitati knjigu koja odgovara trenutnom
raspoloženju. Jedna takva je trilogija „Njegove tamne tvari“ od Philipa
Pullmana – ostala mi je u sretnom sjećanju iz sretnog razdoblja.
Kad razmišljaš o tim knjigama koji njihovi dijelovi najjasnije govore o
tebi ili na kojim mjestima kad pišeš stihove o sebi i za sebe ipak osjetiš da govoriš i o drugima?
- U svakom slučaju trenutni izbor
najčešće govori o trenutnom raspoloženju. A to su velike knjige, svi se mi
možemo u njima ponekad pronaći. Što se mojih stihova tiče, oni često i govore
upravo o drugima. Kao jedinke, svi mi egzistiramo u društvu drugih ljudi i oni
nužno imaju utjecaj na naše postojanje. Ljudi koji me zaintrigiraju ili dirnu
na neki način često nađu svoje mjesto u stihovima. Zapravo su neiscrpan izvor
inspiracije.
Što misliš o novim
tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugim?
- Veliki sam ljubitelj modernih tehnologija i stvari
koje nam one omogućavaju. Ono što je u ne tako davnoj prošlosti bilo
nezamislivo, sad se ostvari u samo par klikova. Fascinantno, zapravo. Istina je
da pritom trebamo biti oprezni da se u njima na neki način ne izgubimo, ali…
zaista je fascinantno što se sve može postići i uvijek me iznova oduševi.
Da li ti je više do
pravila, zakona i determinističkih znanja ili...
- Da i ne. Zapravo mislim da ne treba
birati. Mislim da se svijet mašte i svijet znanosti isprepliću i u oba vrijede
nekakva pravila. Mislim da su pravila i zakoni nešto što smo na neki način
izmislili da nam olakšaju razumijevanje svijeta oko sebe i našeg mjesta u
njemu. Kad nešto razumijemo nazivamo to determinističkim znanjem, a dotad to
nazivamo svijetom mašte. Meni se baš nekako oduvijek sviđala granica
ispreplitanja i mislim da je to osobina svakog znanstvenika i svakog pjesnika.
Zapravo baš to i potvrđuje tezu da su umjetnost i znanost zapravo jako
slični.
Je li po tvom mišljenju i meteorologija, spoj determinističkog znanja i
kreativnosti? Što je najzanimljivije od onog čime se profesionalno baviš?
 |
| Iris na radarskom centru Bilogora |
- Mislim da je svaka razvojna
djelatnost upravo taj spoj, pa tako i meteorologija. S jedne strane temelji se
na fizičkim zakonima , a egzistira u kaosu. Pronalaženje pravilnosti i
objašnjenja je zaista nešto posebno. Uz izlazak izvan okvira, oduvijek sam
voljela brojeve i programiranje, koje dosta dobro kvantificiraju i oblikuju ideje.
Čemu se od tebe u pjesmi
i izvan pjesme možemo nadati?
-Teško je odgovoriti na ovakva
pitanja. Zapravo, ne znam ni sama. Obično kažem da se nadam još jednoj zbirci,
ali u zadnje vrijeme i ne stižem pretjerano raditi na ostvarenju tog nauma.
Međutim, zaista planiram opet uroniti u nove stihove, samo ne znam kada.
Radi li se ipak o strahu kad iz iskričavog polja imaginacije ideja i planova treba preći u ovu tvrđu
realnost riječi?
- Pa i ne baš. Pišem i izražavam se
kreativno iz hobija, ne potrebe. A ne bojim se isto tako ni kritike, dapače,
svaku razmotrim i ako je smatram korisnom – uključim. Tako da straha nema.
Jednostavno sam sad u fazi skupljanja novih dojmova. Jedan dan kad se
''skuhaju''… Čut ćete!
Molim te za kraj nam izaberi i napiši neku svoju pjesmu!
Zaveži srce
za kut sobe od stakla
okovima od prastarog indigo papira
dok sjaj ljetnog pljuska imitira
početak dramskog spektakla.
Znaj, dušo, da opasna
je ova igra oštricama vremena.
Da nakon prekratkog sna
još uvijek zid od hladna kamena
dijeli srca satkana od plamena
Granica je nejasna.
Razgovarala:
Ivančica Mihovilić
Fotografije:Ivo Lukac i Iris Odak Plenković
