Iris Odak Plenković u svijetu!

Noć knjige 2016.

Iris Odak Plenković mlada je znanstvenica u Centru za meteorološka istraživanja i razvoj Državnog hidrometeorološkog zavoda, blogerica, pjesnikinja, a od nedavno i članica Društva hrvatskih književnika.   

 Razgovaramo povodom njene zbirke Beskrajne sekunde, sudjelovanja u Noći knjige 2016. u knjižnici DHMZ-a i primanja u Društvo hrvatskih književnika.

Odmah na početku razgovora Iris je pokazala da je majstorica riječi. Opisala se metaforom. Pozvala me je da razmislim o intrigantnom spoju koji bi nastao da je kojim slučajem Zagorka (Iris je pročitala čitav Zagorkin opus) srela Ujevića i Cesarića i otišla na koncert Damira Urbana. Našle smo se u središtu priče o rimama, duljinama i zbirci Beskrajne sekunde.

Iris kaže da su pjesme u početku bile puno dulje. Radilo se o polu-dnevničkom obliku, a onda je  savjete onih koji su prepoznali njezin talent, Iris saslušala. Poslušala je rijetke za koje je osjetila da joj pomažu graditi njen poetski svijet. Za Iris pisanje je oblik mišljenja. Zato mora biti najčišće, duboko promišljeno, neovisno, najpoštenije, najslobodnije moguće mišljenje. Dok objašnjava ostaje dojam fine, uravnotežene energije i kreativnosti koja ne ovisi o tuđem milom i naklonom pogledu. Kaže da se inspiracija zadobiva isključivo vlastitim radom, učenjem i uloženim satima života, pa je njen odabir logičan - ne podilaženje modi slobodnog stiha, figurativno prije nego apstraktno, intelektualna istina, a ne privlačnost laži! Sve ono što pomaže rasti i postajati slobodnija osoba. Iris duboko proživljava  težine, važnosti  i ljepotu riječi. Neprimjetno je promijenila prostor i vrijeme u knjižnici gdje smo razgovarale od uobičajenog, u posebno i vrijedno. U odgovorima je zabilježeno malo od onog što se u razgovoru dogodilo – slutnji i prešutnog sporazumijevanja, pa je ovo tek prvi od razgovora kojih će u budućnosti, nadam se, biti mnogo!

Draga Iris, veoma nam se svidjela tvoja zbirka pjesama koja je u Noći knjige razgrabljena, i željeli bi saznati više o tebi.

- Prije svega željela bih zahvaliti na ukazanom interesu, kako za knjigu, tako i za mene.

Na početku nešto trivijalno,  kako i gdje živiš?

Porijeklom sam s juga Hrvatske, iz gradića imena Opuzen, no već oko 15 godina živim u Zagrebu. Jedan privatni mali kutak na Voltinom dijelim sa svojim suprugom, a da nam nikad nije dosadno svakodnevno se pobrine i naš mačak. 

Mačak Ninja uči o numeričkim metodama

Ima li tvoj mačak ime, svoju priču ili čak stih?

Mačak se službeno zove Ninja, no tako ga zovu samo kod veterinara. Za nas on je jednostavno – Mačak.

Još nema svoju priču, a iako je crn, ne odgovara srećom opisu u priči Edgara Allana Poea. Poseban je i zasigurno će i za njega se naći nekakav pisani trag u mom opusu.

Većina nas te je upoznala u Noći knjige i dobila mogućnost čuti tvoje pjesme. Reci nam, može li Noć knjige u DHMZ-u po tebi biti istinsko mjesto govorenja, čitanja i slušanja? Ako da -  zašto da, ako ne – zašto ne? Kako smo ti se učinili ali bez laskanja?

- Naravno! Ne samo da može, već i treba! Zaista mi se svidjela jedna takva inicijativa, kao i interes kolega bez kojeg cijela priča ne bi imala smisla. Nadam se da će ta Noć prerasti u Tjedan knjige. Smatram da je čitanje jedan od najljepših načina da pisana riječ radi upravo ono čemu je namijenjena – prenese misli i poveže ljude.

Onda te već sada angažiramo za iduću Noć knjige, a možeš računati na prostor  knjižnice za buduće predstavljanje svojih stihova, možda poezija u meteo-krugu, stihovi na meteo-mreži, piširiši stih, meteofore i slično. Predloži sama!

Kako izlaziš na kraj kad se radi o tvojoj posebnosti i koliko si po tvom mišljenju različita i u čemu od kolega i svih drugih ?

- Zapravo, mislim da nisam posebna u svojoj različitosti. Točnije, mislim da smo svi različiti i da je upravo ta različitost ona koja nas na neki način definira. Ne treba s tim izlaziti na kraj, to je jednostavno tako.

  Pjesničko natjecanje Maslini u lice,
Iris je osvojila književnu nagradu
Mladica Neretvanske masline

Ipak, učini li ti se ikad  da je pisanje i prevođenje same sebe? Kako sama vidiš svoju zbirku Beskrajne sekunde?

- Ta zbirka se na neki način razvijala sa mnom i bila mi pratnja. Kao što ste spomenuli, ona je nastala kao svojevrsni dnevnik misli. Prva funkcija joj je bila isključivo da dozvoli meni da slažem svoje misli u nekakve ladice. Zapravo sam bila iznenađena što postoji nekakav interes za čitanjem mojih ''naklapanja''. Poslije su se te misli modificirale, preslagivale i sažimale. To je posebno došlo do izražaja kad mi je moja urednica savjetovala da se izričaj skrati. Zaintrigirala me je takva ideja i prihvatila sam je. Konačnim slaganjem tih stihova u knjigu, grupiranjem i izdvajanjem najbitnijih esencija mislim da je moj izričaj zaista postao kvalitetniji. No, ja i dalje vidim tu zbirku subjektivno, kao svoj dnevnik. Ako se vratim paraleli s ladicom – konačna verzija za mene znači da su misli posložene, a ladica spremna za zatvaranje.  

Kako pišeš? Što ti je važno kad pišeš?

[Ernest Hemingway je, dok je živio na Kubi i pisao roman "Starac i more", imao rutinu "done by noon, drunk by three". Ustajao je u zoru te stajući pisao na pisaćoj mašini dok ne bi ispraznio glavu. Nakon toga je praznio Floridita bar.
Kako bi se odupro odugovlačenju, francuski romanopisac Victor Hugo svoje je romane "Zvonar crkve Notre Dame" i "Jadnici" napisao gol, pa nije bio u mogućnosti napustiti kuću. Kao mjeru dodatne sigurnosti od sobara je tražio da sakrije njegovu odjeću.
Truman Capote sebe je opisivao kao horizontalnog autora. "Ne mogu razmišljati osim ako ne ležim, bilo na krevetu ili na kauču, sa cigaretom ili kavom u ruci", izjavio je za Paris Review 1957. godine. Nadodao je i da je, kako bi vrijeme odmicalo, s kave prelazio na čaj od mente pa na sherry i u konačnici na martini.]

Na obali Atlantika

- Hm, uz smijeh moram priznati da si ovakve procedure baš i ne mogu priuštiti. Zapravo se teško usporediti s ovakvim imenima. No, možda je razlika u tome što je meni pisanje nešto o čemu ne ovisi moja egzistencija, pa je pritisak manji i nema razloga za drastične mjere.

Najmanje vremena zapravo pišem. Puno dulji je proces dok razmišljam, promatram, slušam, igram se riječima dok stihovi lagano isprepliću u mislima. Ili dok jednostavno čekam da me nešto zaintrigira. Onda u jednom trenu sjednem uz papir ili tipkovnicu i jednostavno istresem slova. Najčešće to bude u tišini i samoći, valjda je tako najlakše čuti vlastite misli, no nije neko pravilo.

Utječe li  vremenska prognoza na tvoje pisanje?

- Ima, itekako! Meteoropat sam po prirodi i to se vrlo jednostavno da iščitati iz dosadašnjih stihova. Primjerice, tugu često vežem s jeseni i kišovitim vremenom, a buđenje sa suncem i proljećem. Ti motivi su se toliko ponavljali da je prirodan slijed bio nazvati cijela poglavlja po godišnjim dobima.

Objasni nam kako poetiziraš svakodnevicu u svojoj poeziji? Koji su tvoji trikovi, ako ih imaš? Možeš li nas podučiti?

- Nema tu nekih posebnih trikova, ili ih ja ne vidim. Pisanje pjesme doživljavam kao svojevrsnu igru. Stvari, osobe, situacije, događaji i osjećaji dobivaju u stihovima ime, svojevrsnu šifru. Nakon toga razvijaju međusobne odnose, pa se često dogodi da na neki način tamo ožive i ispričaju neku vlastitu priču. Iskreno, ponekad me  na kraju i iznenadi složena kombinacija riječi. Tko zna, možda je to potvrda teorije paralelnih svemira, možda na neki način neka druga Iris šapne koje varijante stvarnosti postoje osim ove koju proživljavam…

[Faulkner je pisao o tajnom životu pisca i njegovom mračnom bratu blizancu. Nije li baš u tomu razlika između  onih koji pišu i svih ostalih, jer pisci imaju snažniji osjećaj  da su unutar sebe samih mnoštvo!

Za Rosu Montero riječi su  poput riba u morskim dubinama koje ti pokažu tek odsjaj ljuskica u crnilu vode. Ako se oslobode s udice, najvjerojatnije ih više nećeš uspjeti upecati jer riječi su lukave, i buntovne i lako izmigolje.]

Za koga pišeš?

- Uvijek i jedino za sebe. Motivacija, pa i poticaji, mogu dolaziti izvana. Ne mogu poreći da je uvijek lijepo čuti da se još netko pronalazi u tim zapisanim mislima. No, temeljna ideja pisanja za mene je da produbi komunikaciju između mene i – mene. 

 Tvoj do sada najveći uspjeh (po osobnom sudu)?

- Ne vjerujem u jedan definirani najveći uspjeh. Nije to diploma, potvrda, dostignuće. Nekako sam dosad primijetila da je najteže razvijati se iz dana u dan i ostati vjeran sebi. Ponekad je najteže razbiti rutinu i pobijediti samog sebe. U svakodnevnici nalaziti one fine sive nijanse između crnog i bijelog koje nas čine sretnima. Ne znam jesam li to uspjela, no one dane kad mislim da jesam, smatram to najvećim uspjehom.

Što trenutno čitaš? Kojim se tekstovima voliš vraćati? Kako postupiš kad poželiš izaći iz takve lektire, ako poželiš?

- Upravo sam pročitala i vratila knjigu naslova ''Ugušena dolina'' (Frank Westerman), a sad sam posudila „Mjestou svijetu“ (Fabio Volo) i opet zbirku Izabrane pjesme Tina Ujevića, kojoj se stalno vraćam. Kao što se može pretpostaviti, svega tu ima, od publicistike, preko beletristike do poezije. Kako nema strogo definiranog pravila, nema ni potrebe da ga se zanemari. Neki dragi autori su već spomenuti - Ujević i Cesarić, Zagorka, Krleža. Neka djela su jednostavno klasici, treba ih pročitati više puta i razmotriti iz različitih kutova. Ogledni i općepoznati primjer je „Mali princ“ koji je od priče za djecu prerastao u izvor mudrosti. Slično se dogodilo i s „U očekivanju Godota“ ili „Stolice“, od relativno (moram priznati) dosadne, ali srećom kratke lektire, postale su knjige nad kojima se vrijedi zamisliti. Nekad je najvažnije pročitati knjigu koja odgovara trenutnom raspoloženju. Jedna takva je trilogija „Njegove tamne tvari“ od Philipa Pullmana – ostala mi je u sretnom sjećanju iz sretnog razdoblja.

Kad razmišljaš o tim knjigama koji njihovi dijelovi najjasnije govore o tebi ili na kojim mjestima kad pišeš stihove o sebi i za sebe  ipak osjetiš da  govoriš i o drugima?

- U svakom slučaju trenutni izbor najčešće govori o trenutnom raspoloženju. A to su velike knjige, svi se mi možemo u njima ponekad pronaći. Što se mojih stihova tiče, oni često i govore upravo o drugima. Kao jedinke, svi mi egzistiramo u društvu drugih ljudi i oni nužno imaju utjecaj na naše postojanje. Ljudi koji me zaintrigiraju ili dirnu na neki način često nađu svoje mjesto u stihovima. Zapravo su neiscrpan izvor inspiracije.

Što misliš o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugim?

- Veliki sam ljubitelj modernih tehnologija i stvari koje nam one omogućavaju. Ono što je u ne tako davnoj prošlosti bilo nezamislivo, sad se ostvari u samo par klikova. Fascinantno, zapravo. Istina je da pritom trebamo biti oprezni da se u njima na neki način ne izgubimo, ali… zaista je fascinantno što se sve može postići i uvijek me iznova oduševi.

Da li ti je više do pravila, zakona i determinističkih znanja ili...

- Da i ne. Zapravo mislim da ne treba birati. Mislim da se svijet mašte i svijet znanosti isprepliću i u oba vrijede nekakva pravila. Mislim da su pravila i zakoni nešto što smo na neki način izmislili da nam olakšaju razumijevanje svijeta oko sebe i našeg mjesta u njemu. Kad nešto razumijemo nazivamo to determinističkim znanjem, a dotad to nazivamo svijetom mašte. Meni se baš nekako oduvijek sviđala granica ispreplitanja i mislim da je to osobina svakog znanstvenika i svakog pjesnika. Zapravo baš to i potvrđuje tezu da su umjetnost i znanost zapravo jako slični. 

Je li po tvom mišljenju i meteorologija, spoj determinističkog znanja i kreativnosti? Što je najzanimljivije od onog čime se profesionalno baviš?

Iris na radarskom centru Bilogora

- Mislim da je svaka razvojna djelatnost upravo taj spoj, pa tako i meteorologija. S jedne strane temelji se na fizičkim zakonima , a egzistira u kaosu. Pronalaženje pravilnosti i objašnjenja je zaista nešto posebno. Uz izlazak izvan okvira, oduvijek sam voljela brojeve i programiranje, koje dosta dobro kvantificiraju i oblikuju ideje.

Čemu se od tebe u pjesmi i izvan pjesme možemo nadati?

-Teško je odgovoriti na ovakva pitanja. Zapravo, ne znam ni sama. Obično kažem da se nadam još jednoj zbirci, ali u zadnje vrijeme i ne stižem pretjerano raditi na ostvarenju tog nauma. Međutim, zaista planiram opet uroniti u nove stihove, samo ne znam kada.

Radi li se ipak o strahu kad iz iskričavog polja imaginacije  ideja i planova treba preći u ovu tvrđu realnost riječi?

- Pa i ne baš. Pišem i izražavam se kreativno iz hobija, ne potrebe. A ne bojim se isto tako ni kritike, dapače, svaku razmotrim i ako je smatram korisnom – uključim. Tako da straha nema. Jednostavno sam sad u fazi skupljanja novih dojmova. Jedan dan kad se ''skuhaju''…  Čut ćete!

Molim te za kraj  nam izaberi i napiši neku svoju pjesmu!

Oštrice vremena

Zaveži  srce za kut sobe od stakla

okovima od prastarog indigo papira

dok sjaj ljetnog pljuska imitira

početak dramskog spektakla.

Znaj, dušo, da opasna

je ova igra oštricama vremena.

Da nakon prekratkog sna

još uvijek zid od hladna kamena

dijeli srca satkana od plamena

Granica je nejasna.

Razgovarala: Ivančica Mihovilić
Fotografije:Ivo Lukac i  Iris Odak Plenković